The Last Broadcast

Partizanska eskadrila

Obično se ljudi provode na poslu. Ako ne izračunavaju kamatne glavnice u računovodstvenim knjižurinama i f(r)akturama, onda pišu lijepe spise i žele lijepe želje u toplini ureda svoga. Ili igraju ping-pong sa šefom. Ili pak idu na službene pute (puteve ne zvuči isto kao i pute, naglasak na e) diljem zemlje granične šire i uže. Konferencije, predavanja, sastančenja, domjenci, poslovna globalna sijela uz kotlovinu, sarmu i po koje pićence.

Mogla bih ponekada povući paralelu sa gornjim stavkom. Ali nisam previše te (ne)sreće. Pa me se katkad pošalje i u muzej zrakoplovstva. Jer sam jednostavno rođena pod sretnom zvijezdom pa me oblik zrakoplovnog sredstva veoma uzbudi. A kad k tome dodam činjenicu da me se još opremi i sa Geiger brojačem da se izmjeri radioaktivnost u inim sredstvima, onda svi putevi vode u uzbudljivost. Kad se čovjek gega u vlažnih pet-šest hangara u Svetom Nikdarjevu, držeći brojač koji lagano brboće svaki put kad ga prineseš raznoraznim mjernim instrumentima unutar zrakoplova različitih godina i proizvodnje život postane divan i mirisan i prozračan. Zvijezde crvenih tepiha neka se pojedu zajedno sa moljcima, a ostali raznorazni umjetnici koji se sastaju pod krinkom umjetničkih večeri također. Jer to je passé, Geiger brojač u rukama u hangaru je in.

Neke zrakoplove smo otvarali kao od šale male, ali ih kao od šale velike nismo mogli zatvorit. Neke nismo ni mogli otvorit pa smo potezali raznoraznim šrafcigerima, daskama i našim vrlim muzejskim mišićima. Pogotovo u slučaju jednog češhkoslovenskog MiGa koji je bio najnestašniji pa se tvrdoglavo suprostavljao kapitalističkom otvaranju pilotove kabine. Sve to vrijeme Geiger je brborio u pozadini, zajedno sa piscem-škrabalom ovijeh redaka koji se sa svakom minutom viška sve više santa-ledio i ukočenivao. Dok se život na Karibima činio kao nedostatni san snova, a hej vojnici, vazduhoplovci slijevalo niz mozak (to sam znala svirat na klavirskog harmonici, poslije vojnika vazduhoplovaca slijedilo bi ‘pješadijo, pješadijo, pješadijo’), šljapkalo se po potonuloj travi i blatu kao u filmu proizvedenom u produkciji neimenovane nezavisne europske kinematografije. Iz hangara u hangar. Soba sa motorima. Sa propelerima. Sa zrakoplovima. Sa još više zrakoplova. Plovnih nebeskih sredstava transporta. Dok Geiger brojač dobuje u ritmu tam-tama, glava je omotana vunenim šalom, sa soc-čizmama do koljena a la oour/sour (popularne za hodanje po tvorničkim pogonima sedamdesetih), škrabalova kreatura tetura i gega se od hangara do hangara. Predskazujem modni hit sezone, hangar-chic.

A ljuštim se figurativno. U suštini.