The Last Broadcast

Treba li reciklirati mamurno staro zeljezo?

Ni mamurluk nije vise ono sto je nekad trebao biti. Ne, ne, nije. Kud ces opipljivijeg dokaza da vrijeme skace poput posandrcalog vijka i grabi naprijed nego mamurluk. Odnosno, oporavljanje od inog i doticnog.

Nije sad da sam stara pijandura koja loce svakim bogom danim trenutkom, ma koliko da se to cinilo. Kad bih u cvijetu rosne mladosti zabrazdila uvijek bih se regenerirala ko nova opruga od novog madraca. Bez ikakovih dramaticnosti, betonskoteske lubanje i kostiju naokolo, skiljenja na oba oka naizmjenicno, kvazi-isijasa koji obori svaku kosku u skeletalnom anatomskom sustavu.

Prije je regeneracija bila poput crva na kojeg stanes i precvikas ga na pola, a njemu nista, ko da si ga samo malko noktom pogladio i eto ti njega opet. Sad sve vise to izgleda ko da marvu tjeras u tor, a ne ide pa ne ide. Doslo takvo doba, sta se moze, da se covjek u godinama, koji malko popije (a ne treba mu puno da se izvrne ko kornjaca i bespomocno pocne trabunjat svakojake glupavluke) osjeca ko morz nasukan na jadranskoj obali.

Pomnim kalkulacijama i izvrsno odmjerenim jednadzbama dodjoh do zakljucka da mi u ovim godinama sutona treba jedno 48 sati (2 dana, za one neupucene) da se ponovo pocnem osjecati kao neka vrsta covjecje vrste i podvrste. Davno prodjose dani kad mogah iskapit litru jeftinog slavonskog vina/gutljaje Fructalovog ruma (onog sa crvenom etiketom i crncem sa nausnicama kao ilustracijom zlocestog pirata/mornara) ili pak bijelog Martinija (ne bih znala kas'ti da li je bio shaken ili stirred) ispod nadstresnice za rezervnu klupu nogometnog stadiona pripizdine (gdje se sad kocoperi Mercator i parkirplac, jebemti industrijalizaciju i globalizaciju), iskobeljat se sa zadnjeg sjedista Stojadina (bez da pipnem rucnu i survam se u smrti u narucje) gdje me spakirase da ih ne sramotim, platit ulaznicu za disko i graciozno se strovalit u garderobi, a da slijedeci dan skakucem ko zecic kod potocica, bez da trepnem trepavicom.

Sad odem sa njom i njom, zasjednem, otperjamo jedno 3 generacije sa susjednog stola (3 garniture ljudi se izmjeni, a mi jos stoicki podapiremo ovaj nas), finisiramo sa duplim ginom i tonikom, a iduce jutro mamurluk tutnji kroz starackoraspadnuti sistem ko krdo bizona u jednoj od Opstanak seriji, krivulja putanje kretanja je i dalje cik-cak, usta ko da sam se saharskog pijeska najela, mozdane funkcije i dalje debelo na off poziciji. Tko, sto, kako, zasto: pitanjca su koja se roje i multipliciraju ko roj narogusenih pcela u kosnici.

Odgovor na pitanje u naslovu: ne! Pusti ga neka trune, odnosno, hrdja, neka se veseli.