The Last Broadcast

Ko razumije o cemu ja, darujem mu biser ili dva

Danas na meniju nudimo: filozof i mudrac u jednom. Ponekad cak i mene more i strefe filozofsko-zivotne dileme i zamrsenice. Klupko vune koje se zamrsi je salica kamilice bez secera u odnosu na kamion sa prikolicom (ili dvjema) koji se sruci na pleca moja nejaka i nedraga. Kad zasto i kako naprave ofenzivnu neprijateljsku zasjedu. Pa onda moram za uzvrat uzvratiti nekom protuofanzivom.

Kad ne zna gdje bi se covjek djenuo svasta mu se uzvrzma i uskovitla oko (prijedlog, ne neophodni organ vida) i u glavi. Kad sve ceka da ga ili strefi munja iz poluvedra neba. Ili da mu se ukaze neko mudro prikazanje koje bi mudrodubokim glasom pokazalo u pravom smjeru. A sve u svrhu da odagna raznorazne krampuse koji su se nakupili u zadnjih godinu i nesto. Prekrizit noge? Sjest u pozu mudraca (nesto kao Rodinov Mislilac) i tako prizvat mudrost da ophodi naokolo tebe samog? Par puta udarit glavom o cigleni zid? Ili udarit se ciglom kao takvom u glavu? Kuckat kaziprstom po laminiranoj sperploci od namjestaja? Ispljuskat se nekako cini smisleno besmisleno. Dubit na glavi bi mi zadalo ozbiljnije posljedice po muskulaturu i skeleturu (iako, mozda bi mi dotocilo dodatnih par mililitara protocne krvi u mozak pa bih ipak malko manje drobila, a vise pridobila - cista matematicka permutacija).

Nista od toga. Umjesto svega navedenog mirno sklopih kisobran i ispostavih citavu sebe kisi na nemilost. Dakle, namjerno pokisoh ko crkveno-poljski mis bez da vjedjom svojom ni malo trepnuh. Dok me istodobno Mozzer meko cjelivao rijecima u organ sluha. Dok gazih po lokvama, raskopanim rupcagama vodovoda, preskakujuci mokre plocnike. Placam ceh za vlastite nadrifilozofske misli. Za prodavat maglu po snizenoj cijeni dusu dalo.