The Last Broadcast

Turisticki neki tamo nihilizam

Posto jos uvijek provodim egzorcizam nad samom sobom i periodicki se hvatam u kostac sa proslom godinom i dok zajedno stenjemo drz'-ne daj ko tamo negdje, odlucih da se djenem na 4 dana u New York. Da, naravno, spiskat cu zadnju placu tamo. Kad je amaterski bal nek je balustina (uvecanica za bal koje se ni Baka ne bi mogla sjetit, hihi). New York. Mislim, da je NY osoba, pa jos i muska, ne da bih se ozenila za njega nego bih ga jos tajno obescastila prije prve bracne noci tako da mu mogu rodit ne znam ni ja kakvo cudoviste.

Naravno, razmisljam tipicno turisticki. Zamjenjujem jedan kosmar od grada (London) sa drugim. Koliko puta mi tlak naraste (ziva se popne na jedno dvjestodvadeset sa stodeset) kad mi ljudi pocnu trubit u uho kako je London divan i kako bi mogli zivit tamo. Je, da, lako je blebetat kad si turist. Kad se odgegas vanka i ne moras na poso, ne moras dangubit po javnom prijevozu u jutarnjoj i podnevno-vecernjoj spici (da se posluzim supermodernim rvackim rjecnikom) London je djeva bajna (sve dok ti se ne nasmjehne sa krezubim osmjehom i zadahom). Pa tako valjda i ja idem na tanahno zivcano vlakno svakom stanovniku NY sa istim blebetarijama: o, da, mogla bih ja tamo zivit. Mos' mislit, pametnica kakva sam. Valjda bi mi odmah pozlilo kad bih se morala odvlacit na poso, placat maltene isto ko u Londonu za stan, kanalizaciju i ostalo. Zapravo, mudro zakljucih da je nehumano sjatit 7 i po' milijuna ljudi na majusnom prostoru. Rvacka i po' na povrsini manjoj nego marka na dopisnici. Pa ne da bi se ljudi masovno pocupali u roku odmah, nego bi se anihilirali i odletili u nebo.

No, dobro de sad, turist cu bit pa kud puklo da puklo. Opet u istom hotelu u Upper West Sideu kojemu otpada zbuka sa zidova, ali brate, ko je jos doso kunjat u hotelu u New Yorku?! Malko me hvata vrsta zebnje oko kardioloskog organa srca jerbo kao sta cu sad ic gledat? Ovo ce mi bit treci put da sam tamo. Vidjeh sve sto turist sa pederusom i bijelim frotir carapama moze vidit (molim lijepo, pederusom se u zivotu mom kratkom opasala nisam, a frotir carape zadnji puta obukoh u 2. srednje i momentalno umroh od srama). Sad cu se inkognito infiltrirat u newyorske redove i pravit se fikus-gljiva, odnosno, izigravat cu bona fide Newyorcanina. Necu nosit fotoaparat. Necu vadit nikakve karte i dijagrame iz torbe i zjakat naokolo ko da pojma nemam (mislim, necu i dalje imat pojma, ali cu glumatat da imam). Nema vise za mene Empajr Stejt Bildinga, kipova Slobode, Manhattana i ostalih pizdarija. Sad cu da se djenem vise u Brooklyn (pitaj boga ocu li tamo srest Jay-Zija, ali voljela bih da je tako). Da se spakiram u Meat Packing District (dobro ajde, to je Manhattan) i slinim nad kucerinama. Coney Island je opet na tapeti. Ne znam zasto sam fascinirana sa tim djelom New Yorka, ali svaki puta zavrsim tamo, na samom kraju jedne od linija podzemne. Sparkiram se na pjescanoj plazi i mislim da sam negdje u svemiru. Svasta toga ima u toj mojoj glavi.

Jedina briga ce mi biti koju sto (il' labuda il' patku) da stavim u usesa dok piljim po bespucima Atlantika praveci se da sam posrkala citavu pamet svijeta, a zapravo nisam (ko bi reko?!).

Udri brigu na veselje! Dok cekam Spadu da me ozeni pa da mi u miraz donese hektar i po' zemljeposjeda, dva motokultivatora, jedan zahrdjali kombajn, sest klipova kukuruza, dva kotla za pec rakiju, par gumenih cizama sa zasusenim blatom do koljena i cetiri tesere (motorne pile). Reko je da 'oce da ga debela zena zeni, dakle, polako dobivam na bodovima.