The Last Broadcast

Usnija Redzepova, Minja Subota i Kylie

Nakon supermegauzbudljivog radnog dana, u kojem se kolega Jamajkanac i moi obrukasmo u hramu umjetnosti i kulture (Jamajkanac pritisnuo neku tipku na najnovijem modelu Nokie pa mu je pocela svirat neka raggamuffin muzika mila za uvce, a islo je otpriliko ovako: drivaaaaaaah, drivaaaaaaaah, drivaaaaaaaah na jamajkanskom. Onda je poceo petljat po dugmetima na slijepo drzeci ga ko fol inkognito pod miskom; kad to nije polucilo plodom uposlio je taktiku mlataranja rucetinama gore-dolje, a yours truly se skoro upiskila od hihotanja jer nju se bez po' muke lako da nahihotat), otperjah na druzenje sa mojim gejpederom. Stono i nije bilo lose da me odmah na pocetku koktelisanja zena na stolu do naseg nije zalila vinom. Crnim. Po kaputu. Po torbi. Po meni. Plivah u crnom vinu (a bogami i bazdih na ustajali zadah crnog vina citavu vecer). Sa nezaobilaznim supermodernim flekovima. Hvala onom ko izmisli crnu boju moje haljine.

Veseli dogadjaj broj dva: posto sam mila gera za narucit onda volim mozgat nad menijem. Te ocu li ovo, te 'ocu li ono, hmmm, ummm, dmmm... Ali nesto mi je previse smrdilo. No, nista zato, pa smrdi u restoranima, sta onda? Ali smrdi i dalje. Ne dam se iznenadit. Mrtvo-ziva-ladna i dalje se pravim blesava. Ipak, usudih se pogledat prvo na lijevu (uf, dobro je, nema niceg), a onda i na desnu stranu: MAJKO MOJA, GORI VATRA!!! Odnosno, naocigled kosa mi se osmudjivala na jednoj od onih oh-tako-trendi malih svjecica. Pravo izgorih i usmrdih jedan pramen. Nije vazno, imam ja jos kose, ko ce sad plakat za taj jedan uvojak plavi (ovo plavi je samo stilski umetak). Ipak, oko mene se sirio ocvali zadah Michael Jacksona i Pepsi Cole.

Raspolozenje se popravilo jer pravasme maabet (maabet = razgovarat, odnosno, turcizam koji se koristi u Makedoniji) o kantama svinjske masti. Salasima. Gejpederskoj sceni u Subotici. Pri tome je moj gejpeder vec uobicajeno zvirlao ocima naokolo i vizuelno napastovao muskarce. Pogotovo one u odijelima. Neka su mu, neka.

Uputismo se lagano pripiti na krajnji cilj naseg hodocasca. Nit znam kako swipirah moju ostrigu, nit se sjecam kako smo dosli do muzeja. Sve cega se sjecam bijase vec uhodani scenarij kada se ide sa mnom vanka: piski mi se, aaargh. Uzas. To je vec takva klasika da bi se moglo klasificirati pod neo-klasiku. Osjecam vec da je djavo zgrabio salu i da me namjerava osramotit i dat uhapsit ukoliko mi dodje da cucnem i popiskim se u najprestiznijem dijelu metropole kraljevske. Nevjerojatan pritisak. Ma sta nevjerojatan, evo me, umirem, nema me, piskim u gace, gotovo je, kraj, blagoslovljen nek mi je zivot moj. Ali UVIJEK tako.

Dobro sad, Kylie ko Kylie, vidjesmo one famozne zlatnovruce gacice. Vise me je kopkala cinjenica da je moj gejpeder ucestvovao u jednoj epizodi Muzickog tobogana. Te da je sreo Minju Subotu! Ljubomora je kiptila u meni ko sjeme mutiranog cudnovatog graska. Nisam ja te srece.

Ali zato dobih na dar sad-vec-nemisteriozni CD. Sa cudnovatom kompilacijom dvadesetak i kusur pjesama koje ne da su se usmrdile ko gorgonzola i ementaler zajedno, nego (nemam uopce adekvatne komparacije)... Pocinje sa Hej Slaveni, zahuktava se sa Lepom Lukic i Rokerima s Moravu (i jos jednom ciganskom koja ide nesto kao Mi Cigani meraklije, ne mozemo bez rakije, a zavrsava sa Usnijom Redzepovom. Idem sad razbijat pijate o zid. Eto ti ga na: mos' izvadit covjeka iz seljaka (mene), ali ne mos' izvadit seljaka (ijope' mene) iz covjeka.

(c) on, courtesy ovih tu