The Last Broadcast

Na vrat, na nos

Puknula sam se. Samu sebe. Stovise, po nosu. Sakom lijeve ruke. Svom snagom. Iz cista mira. Dopizdilo mi pa, eto, da mi koliko-toliko otpizdi. Naime, povlacih neki debeli selotejp sa neke kutije. Pa nije nislo. Ne ide. Pa povuci. Pa potegni. Nategni. A-a. Zajebava me ta plastika sa malko ljepila ispod. Ne da se ko djeva iz 18. stoljeca. A ja siledzija navaljujem li ga, navaljujem. Nes’ me zajebavat, mrmljam samoj sebi u bradu. Ne dam, vristi selotejp. Idi sa necastivim, vice mi. Cak mi se i beljit poceo. No, ne zna on da se ja ne predajem tako lako. Navaljujem. Uzmice. Snagatorski se segacim. Bit ces moj, majke ti ljepljive, nes’ mi majci utec! Taman, eto, pobijedih, kadli osjetih predivnu i neopisivu bol u podrucju disnog organa sto nosom se naziva.Ne bol nego boletinu. Momentalno izgubih tlo mi pod nogama i padoh na koljena. Ko zena koja je boga za bradu ufatila. Od shoka, valjda, sta li?! Nit bijah svjesna sto mi se desilo, nit previse lucidna. Sve sto ocajnicki pokusavah prebirat po misaonim zicama vlastitim bijase JESAM LI JA TO SAMOJ SEBI SLOMILA I POLOMILA I PODROBILA NOS???! Pipam. Opipavam. Diram. Plaho I pazljivo. Njezno. Broji kosti, bog da prosti, jesu li sve na broju? Koza, jel’ tu? Krv, jel’ siklja?

Dakle, tako je kad te opauce po nosurini u filmovima? Suze suzbih na jedvite jade jogunaste. Jaka sam ja i junacka. Nos citav, Xiola cijela.

Samoj sebi skoro nos iskopah. Nije to mala stvar. Na samom pragu sam ulaska u anale gluparluka.