The Last Broadcast

Mala, nocna muzika

Jedan od najljepsih i najdirljivijih trenutaka zivota jest kad se covjek vraca kasno kuci. Mislio bi pametan covjeculjak, vraca se sa dernecenja, orgija, bacanja gaca lokalnim bekrijama, sveopce brige koju je udario na veselje i tako tim, ali ne nuzno takvim redosljedom. 12-satno radno vrijeme je jedno od najfinijih blagodati covjecanstva u povoju. A tek kad takvo covjecanstvo nauci da ide na noksir, uh, onda dobijes jos ovece zavrzlame i finoce.

Posto je ovo London u svako doba jutra, dana i noci ljudi ima ko u prici (dapace, nekoliko prica u jednom). Ne mos' se raskomotit kako treba nego se i tad trebas barem malko stisnut. Od polunacvrcanih biznismena crvenih u licu. Savrseno. Prelijepo osmisljena sudbina moja. Da izbjegnem ikakvu interakciju (osim one kad me silom prilika dodiruje krajicak njihovog mantila na japijevske strafne) nameracih se na citanje Zrinkine knjige koju neocekivano dobih na poklon jucer od Big Vern (pa kaze imadem poklon iznenadjenje za tebe, a da nije Zdrafko Colic; pa kazem jao, jedva cekam, umirem od znatizelje, a kad ono... Maltene je ne poljubih u oba obraza, ali se ipak grcevito suzdrzah i umjesto toga pripalih cigaretu).

A sad natrag na ovaj vecerasnji vlak agonije i ekstaze. Odjedanput cujem poznate milozvuke. Erm, nije valjda? NIJE VALJDA? Naculim usesa poput sismisa. Je, je, to je. Zvuk piljenja. Zvuk tesanja. Ne zvuk nego zvucina. Zvukorina. Odnono, gromki zvuk hrkanja prozimase se citavim vagonom. Wow, divota i krasota zivota u njegovom iskonskom obliku ispoljila se u tom trenutku. Mirno, fino i stalozeno tvornica Jelovica jos radi punom parom dok se pokusavam skoncentrirat na tekst o maturalnim zabavama (pri tom se sjecajuci vlastite u doba bas kad je odmetnik Vinko Pintaric pobjego iz zatvora i sijo strah, a bome i trepet naokolo - pa kako se sjatismo svi oko Vecernjaka, citajuci na glas najnovija zbivanja i prebivanja Vinkova, ustraseni ko golubovi ispred pracke). A Jelovica i dalje u akciji. Dapace, ubrzava proizvodnju i intenzitet. Tako je, bravo, nema odmora dok traje obnova, pravi socijalisticki covik je ovo.

Ovo nema smisla, osim da me razotkrije kao jedinku koju je lako na cerekanje u sebi natjerat.

Dogovorismo se za subotu za madjarski restoran. Gulas, paprika i to. I kino povrh toga (ukljucujuci i kokice i raznorazne secerleme). Posto me ufatila na prepad ugovor zakljucismo caskajuci na telefon koji se nosi svuda sa sobom, aka mobitel: sjedeci na rubu kade, sa nozurinama preko WC skoljke, dok mi je kaput visio sa lijeve ruke, a desna strana vec debelo bila na podu. Mislim da sam se krajickom oka cak mogla i promatrat u ogledalu (vidjela sam barem lijevo oko i pola obrve) pri tom radeci raznorazne grimase. Nsam ni znala da se tako elokventno mogu beljit samoj sebi.

Samo da napomenem da su se i najvazniji povijesni dogovori tako kovali.