The Last Broadcast

Il' me oshishaj, il' me cijepi!

Otkad znadem za sebe (a znadem, ima vec ohoho) imadem dugu kosurinu. Odnosno, ponosni sam vlasnik iste. Otkad mi otpadose ona garava sa godinu dana. I umjesto nje narastose neka svjetlija, goluzdravija, ali zato brate kovrdzava. Otad imadoh jedno 2 ili 3 ispada pred kojima pokleknuh i ocerupah se na kratko. A ostatak vremena provedoh u raznoraznim oblicima inkarnacije i reinkarnacije raznoraznih pletenica, konjsko-kobilsko-kravljih repova, popularno zvanik kecki, masni, spanga, ukosnica i ostale plejade dugokose umjetnosti.

Prvi puta kad dadnoh da se odsijeku moji Samsonovska ponos i sreca bijase taman negdje oko 1. razreda osnovne skole. Tocno se sjecam kako mi se pomracilo pred ogledalom jednog dana i sve sto rekoh majci bijase Sijeci! Teske muke odsjekose ona. Na zalost, odmah drugi dan radile su se one prvorazredne solo fotografije svakog ucenika, sa posvetom na dnu za uspomenu na skolsku godinu. Super uspomena i jos bolje sjecanje, kad se uzme u obzir, da, ovako svjeze ocerupana, bijah ovjekovjecena i krezuba (dva prednja zuba koja mi ispadose tik prije nego me fotograf posjednuse na postolje). Fino uokvirena sliketina visi na hodniku u domovinskoj kuci. Ocerupana i okrezubljena. Divota!

Drugi puta pomracilo mi se negdje u srednjoj skoli. Reko' brate, dosta tog dugokosog terora, odo' se pomladit. I pomladih se u nekom tamo frizerskom salonu Mona Lisa u Draskovicevoj. Ne da su me ocerupali, nego pocupali, iskasapili i iznakazili na kratko i jasno. Jos kad se uzme u obzir da mi nisu izravnali kosu nego je ovako kovrdzavu jos ostavili do iznad uvca desnog i uvca lijevog prekrasna slika i prilika je potpuna. Vlastiti caca me nije prepoznao na provincijskoj zeljeznickoj stanici. Proso pored mene ko da smrdim. Od onda reko' samoj sebi, nikad vise.

U medjuvremenu bijase jos po koja omanja shishancija tu i tamo, poneko skidanje dlaka sa pola glave britvom (vrlo shik kad ti je 19 godina), farbanja i isfarbavanja i izblajhavanja kol'ko 'os. Ali ni sve ovo satrat ne mogase duljinu (jos da mi je i ravna kosa, da vidis duljine! Ovako moram kuburit sa razocaravajucom cinjenicom da ide vise u sirinu, nego duljinu). Duljinu koja mi vec eonima pokriva skrljave usi i nesimetricni oblik lubanje (nikad od mene Audrey Hepburn). Kosurinu koju bi svi samo pipali, ukljucujuci i malu djecu, novorodjencad i vecinu odraslih osoba. Tesko je osjecati se ko Samson, bremenito je to breme za podnosit. Jos pogotovo u ovim godinama zalaska sunca u koje polako gazim.

Alfred Stieglitz - Georgia O'Keefe, 1918