The Last Broadcast

Zenske patnje svekolike

Covjek zna posandrcat pod stare dane. Ne da posandrcat, nego pravo se pozdravit sa zdravo-bolesnim mozgom. Ono, mozak, laku noc i dobro mi hrkao vjecni sanak zauvijek. Na vjeke vjekova. Amen. Aleluja. I tako jos nesto religiozno.

Zasto? Pa zato jer trenutno kuburim sa drugim parom visokih peturina (jer sam plitka poput djecjeg bazena na napuhavanje). Ne da su peturine nego kule velebne babilonske. Otprilike 10-ak centimetara. Odokativno. Sto mi bi? Ko bi ga znao! Ali docim ih ugledah to gledanje bijase fatalno. Uberfatalno, moram naglasit. Usudila bih se reci fatalno ko Bonnie & Clyde. Paf! Moram te imat, bejbe, necu odmarat sve dok te ne zgrabim. I zgrabih ja bejbe. Dapace, jedan par bejaba/bejbi (koga, cega - ajd koji je genitiv mnozine imenice koja u jednini glasi bejbe???). No, manimo se sad mog neznanja materinjeg mi jezika rvackog!

Opustimo se i idemo rec dobar dan ovim ljepoticama. I da cula nijesam rijec protiv njih jer cu to oznacit ko bogohuljenje globalnih razmjera: nemilosrdno sijecem glave u roku odmah! O tome da ne mogu tandrcit jednu nogu ispred druge da i ne govorim. O tome da cu se razbit ko najjeftinija plasticna zvecka docim stanem na asfalt i probam hodat brze od 3 metra na sat i da ne piskaram! Ili da necu moc majci mrdnut bez da se grcevito podapirem o kakve gelendere! O tome da ih nikad na poso necu moc obuc da i ne laprdam. Ali sta je to naspram svega kad su sad moje??! Ha!