The Last Broadcast

Vozim ko musko, parkiram ko zensko

Oduvijek htjedoh izrec ovu mudru izreku, ali nikako da dobijem priliku. Sto ne znaci da nije istinita. Dapace, istinitija izjava od ove ne postoji. Sto se mene tice. Logicno. Necu trosit previse zrnja i suhog drvlja na nju, ali jest, vozim perfektno (upadam, ispadam, preticem, ne podnosim da je itko ispred mene, odnosno naslijedih cacin gen za inatljenje i nadmudrivanje dok vozikam naokolo), ali za diverzantsku akciju zvanu sparkirat se, boze sacuvaj! Nikakvi retrovizori, ogledala sa strane, buljenja kroz otvoreni prozor ne pomazu. Pa se onda postavlja pitanje kako to da covjek ne moze gledat ko ptica, i sa lijeve i desne strane istovremeno? Oko tamo, oko onamo i da vidis kako ne bi bilo problema sa sparkiravanjem kako spada. Ovako, em se zagledas u lijevu, sjebes desnu stranu. I obrnuto. Isto i sa skiljenjem naprijed/natrag. Netom pogledas naprijed da se nisi preblizu natandrcio onom ispred tebe, kad ono, garantirano se nesto desava iza. Nekoordiniranost. Da. Jako teska tema. JEL' IMAM MJESTA? NIJE LI PRETIJESNO? Ne znam kako to cudnovato izgleda da nemam mjesta dok sjedim u autu, a kad izadjem vani onda se vidi iz aviona da imam mjesta za smjestit par tona balvana izmedju zida i auta. To je neka ozbiljno opaka opticka percepcija koja vara i obmanjuje nesretne vizualno-percepcijski nesposobne spodobe poput mene.

Venice Beach