The Last Broadcast

Budimo (ne)logicni, sastavljajmo police!

"Ajmo sastavit ogromnu policu u skladistu!" podviknuo je udarnicki jucer ujutro kolega Jamajkanac. Mislim si, aj nemojmo! Ali ukoliko bih to bila rekla onda nam osiguranje vise ne bi vrijedilo. Jerbo sve slike je trebalo podignut na 6 incha od zemlje. I sad, 6 incha. Jebo ih sve imperijalizam i raznorazna ostala carstva. Centimetre ti meni daj, centimetre, koje vrazje inche, inchune i ostalu riblju industriju? Kolega Sved se uzjogunio, ja se uzjogunila, svi ostali ama ni da su trepnuli trepavicama svojim anglosaksonskim.

I sad, ajmo sastavljat. Kolega Sved perfidno se izvuko otperjavsi u Indoneziju na 3 tjedna pa ostadosmo kolega Jamajkanac i ja. KJ (Kolega Jamajkanac) otpakirava 'sastavi sam' policu i mrmlja sebi u bradu: ovo je za ovo, ovaj dio za ono, cap-cap, bla, bla. Ja se premjestam s nozurine na nozurinu, zvirlam naokolo i kolutam ocima. Ic' sastavljat policu. Ajme majko!!!! Ko da si reko kravi sarulji ajmo ubacit kovanicu u naplatni automat za parkiranje. Interes - debela nula. Ali dobro, sudjelujem. Napredujem. Sirim svoje obzore. Prosirujem vidokrug i vidike.

KJ veselo cvrkuce, pun entuzijazma: "Ovaj dio mi pridrzi, pa cu onda onaj dio stavit koso i dijagonalno istovremeno, pa da sve bude onako 32 incha od zida. Kuzis?" Sa previse laznog entuzijazma kimam pametnom glavicom svojom i zborim "Aaaahaaaa, jeeeeeee, daaaaaaa." A jos uvijek zvirludam naokolo mislima i mislim si o cemu ovaj bulazni, pojma nemam sto hoce, ali cu se pretvarat da znam pa da vidim dokle ce me to dogurat. KJ i dalje drobi. Melje. Udara cekicem po zeljezariji. Ja mu pridrzavam poluge, cavle i ostale uradi-sam rekvizite. I jos uvijek sam u blazenom neznanju o cemu on to prica.

Prodje par sati vremena, ja i dalje blefiram, sve do jednog trenutka kad mi se konacno apsolutno apsurdno raskuhao mozak, nastade kratki spoj i jednostavno moradoh nakeljit najgluplji smjesak na obraze moje mile i prozborit "KJ, ja sam analfabeta i citavo vrijeme pojma nemam o cemu ti to, o, oprosti mi, molim te!" Na sto se KJ zabezeknuo. Pa je pokusao ponovo. Pa mu ja opet vratim isto. I tako par desetaka minuta. Ne dam se nikako krstit.

Repertoar KJ bi isao otprilike ovako: "Stoj tu! NE MICI SE!!! Dodaj mi cekic. Okreni se sad na desnu stranu. NE lijevu, DESNU, zeno teleca! Podigni ovu polugu. SA OBJE RUKE!! NE ISPUSTAJ JOS IZ RUKU! Nagni ovo. Ne, ne, NE ONAKO nego OVAKO! AJME! Sto ucinih ovome gore da me 'vako kazni danas???" Sve sto mu mogah pruzit bijase jos gluplji blagoteleci osmjeh i bespomocno slijeganje ramenima.

U medjuvremenu sam i dalje sa velikim entuzijazmom (doduse, entuzijazmom jednog analfabete za slaganje polica i inih elemenata) pomagala, podizala, istezala se, skoro dobila cekicem po palcu, zamalo se probusila vrhom jedne tamno plave zeljezne sipke, skoro zdrobila saku KJ. Kazu da su instrukcije vrlo jednostavne kod sklapanja takvih polica. Da, mos' mislit. Radije bih izasla na ispit na kojem bi trebalo rjesavat kvantnu mehaniku nego isla pomagat (ne sama sklapat, sacuvaj boze!) sklapat i sklepavat.

Zasto svi kazu da je to tako jednostavno? Ako, ne daj boze, idem nesto doma sastavljat obicno se zavrsi prije nego pocne. Jer se posteno prvo nanerviram samo vec prebrojavajuci i pregledavajuci sastavne djelove. Od kojih bi kao trebalo nastat nesto. Jel' se moze od nicega stvorit nesto, pitam se ja? Pa svi djelovi izgledaju isto, ali nisu isti jer dva dijela imaju kut od 93 stupnja, a ne 92,5. Super! I onda rusi, razdrmavaj, lomi, drobi jer si vec iso sastavit prije nego si sporim umnim procesom zakljucio da tih pola stupnja razlike mogu izazvat lavinu pickaranja, sto na rvackom, sto na engleskom.

Ali cvrsto odbijam vjerovat da je to zato sto sam zenskog porijekla. Nego zato jer jednostavno nemam interesa za takvo nesto. A ako interesa nemam, onda pomozbog tvrdoglave mazge/mile gere (nepotrebno precrtat) sto ispliva na povrsinu dusice moje. Zaliboze truda svih okolo mene. I ovako me ukucani ponekad zvase razmazena Mimi.