The Last Broadcast

Modne muke mucne

Jos malo pa cu odklaparat na poso, dok ostali rade kako je bog zapovijedio na zemlji ovoj: ne rade! Nadam se da ce klaparanje proci dostojanstveno i mirno, bez ikakovijeh incidenata. Jerbo cu po prvi puta u zivotu (a proslo je jako puno zivota do sad) natandrcit nesto sto se visokom petom zove. Zapravo, nije visoka peta kao takva, nego je plutena. 80 milimetara (odnosno, 8 centimetara) visoka. Dosta mi je vise kreveljenja na svakojake moguce nacine da dohvatim flasu kisele vode koju zvjeri jedne bezobrazne, uvijek stave na najgornju policu. Pa onda jos malko pomaknu unutra za sto teze hvatanje. Trebalo bi ih sve 'apsit za takve zlocine nad patuljastim primjercima ljudskog roda. A i cefnulo mi se. Kad pocnu topliji dani samo bih bjesomucno tratila novcanice i kovanice na kojima se kocoperi Elizabetina glavurda (osim ako nisu skotske novcanice gdje su samo neki prastari bradati i sijedi muskarci).

I tako, dodjose meni ove pod ruke (one prve). Otpakirah ih sa nekom prohladnom zebnjom i uzbudjenjem istovremeno. Malko se zagrcnuh kad vidjeh koliko obimno je pluto na najvisem mjernom djelu. No, nije me to dalo smesti. Kad se mogah izgubit u Los Angeles South Central, mogah nabadat i kreveljit se i u ciglih osam centimetara.

Prvo obuh lijevu. Vec odmah na pocetku osjecah kako me ravnoteza izdaje. Brze-bolje obuh i desnu. Da napravim neki balans. Umjesto toga napravih jos gori belaj. Odnosno, zanjihah se i u lijevu i u desnu stranu. Trenutno mi se zamantalo pred ocima i lagano poceh psovat samu sebe. Napravih prvi sramezljivi korak. Pa drugi. Pa treci. Nije slutilo na dobro. Klatih se ko hladetina na tanjuru. A bol koja se javila prilikom stopala koja su se nalazila na neudobnoj kosini dekoncentrirase me maksimalno.

Nabadah poput svrake kojoj se cefnulo da hoda po vodi. Nakon par minuta osjetih neki napredak. Nabadah i dalje, ali se vise ne klatarih poput klatna. Ozarih se na trenutak. Ali daleko to jos bijase od trijumfa. Odlucih nameracit se na stepenice. Da vidim kako izgleda kad moram izlazit iz podzemne. Da se pripremim. Da malko simuliram radnju. Kao u onim Nista Nas Ne Smije Iznenadit akcijama. Zlu ne trebalo.

Majusnim koracicima cupkah po stepenicama te gore, te dolje, groznicavo se drzeci za banderu ko pijan plota. Radih korak po korak. I zakljucih da cu peturine moc nosit samo onda kad mi nece trebat manijakalno se zureci na poso. Nema majci da hodam u njima vise od kilometra na sat. Osim ako ne zelim zaradit po ko zna koji gips u zivotu (do sad zaradih ih 4).

Priznajem, ipak se malko kreveljih. Ocistih citavu kupaonicu bez da njih skidah. I oribah pod. I sve. Osjecah se malko cudnovatije nego inace, ali sve u svemu, nisu me omele u takovijem zanimljivim radnjama ciscenja kucanstva.

No, stono me najvise zapanjilo jest da mi se uzasno poceo svidjat zivot na plus 8 cm. Nevjerojatno, ali istinito. Sve mogu dofatit. Vidim sve iz apsolutno drugacije perspektive. Mocnije. Dapace, dzinovske, moglo bi se reci. Ispruzim ruku i vec hvatam gornju policu sa knjigama, ne moram se pentrat tamo-amo. Savrseno. Mogla bih, kad sam vec kod toga, i obrisat srednjevjekovnu prasinu sa tih visokih polica, ali necu se sad odmah prenaglit i pretegnut.

Osjecah se ko da izdah svoje ravnocipelarske ideale. Nikad od mene predanog revolucionara. Propjevala bih odmah. Danas ko ziv, ko mrtav, kasnit cu na poso.