The Last Broadcast

Jedna onako, o ljubavi (tu i tamo)

Samo da se obrecnem na radosnu vijest.

Plinski mi se rasplinula jedna od mnogobrojnih iluzija koje svesrdno gajim (tj djubrim, zalijevam, plijevim i pjevam im u nadi da sto bolje uspiju) u natprosjecno supljikavoj glavurdi. Dakle, nikad se necu moci utegnut u gruzijsku narodnu nosnju, natandrcit gruzijsku maramu na glavu, biti zacrvenjenih obrascica i grleno pjevat radeci 23 sata dnevno okopavajuci krumpire i uzgajajuci hektare i hektare caja u velebnoj zemlji Gruziji. Dok se polugejpederski would-be izabranik srca mog sepiri u nasoj kolibici ponoseci se svojom zenetinom od akcije. Necu nikad vidit gruzijski masiv planina; nikad bit gospodja nesto-nesto kao Shalikashvili. Necu izgovorit mikvarhar. Dzaba su mi vrijedili svi oni memorizirani podaci o valuti, glavnom gradu, Staljinu, Shevarnadzeu, Abhaziji i tako tome nesto slicno. Sad mi je preostalo samo da tuzno predem vreteno uz poluizgorjelu svijecu, u kutku nekog neuglednog sobicka. Nije bilo dovoljno. Nista nije bilo dovoljno.

Preteko me Cimer! Dabogda da... Dabogda da mu ovo sivo lazno krzno oko vrata (ovo sa slike) ocelavilo! Ne znam da li postoji gora kletva od ove?! Pucam drito u sridu. Nema sale sa mnom. Ni pod razno. Sve dok ne slomim nokat.

Ovo su srecice presretne. To sam nakeljila i na onu torbu. Sad cu je jos vise nosat. U zdravlje!