The Last Broadcast

Emancipacija se nastavlja: bolovanje, dio prvi i zadnji

Dosao je i taj dan kad ce 'emancipirana' radna zena ipak uzeti jedan dan bolovanja. Dakle, kako prezivjeti 24 sata u kuci na bolovanju? Muka ziva, eto kako! Em se osjecas ko da te zgromilo desetak betonskih kvadara, em ne mos' mrdnut iz kuce jer sveukupno mos' provest 30 sekundi na nogama prije nego se stropostas u vrazju mater. Ali vrag mi ne da mira. Nesto poput malog milijuna crva u guzici: nikako da se skrasim na jedno mjesto. Spavat mi se cini rasipanje vremena pa pokusavam ostat budna. I sta sad? Udri po televiziji i kvalitetnom dnevnom programu sto se nudi penzicima, nezaposlenima i domacicama sa djecom sitnog i krupnog zuba. Nema veze sto imam mali milijun programa, ne mogu se zadrzati ni na jednom dulje od 3 sekunde. Obrazac je otprilike identican: zabavno-poucne live emisije a la Dobro jutro Rvacka (malo modice, malo sminkice, malo aktuelnih problemcica, malo nagradnih pitanjaca, malo savjeta na temu "jedem normalno (trpam pola kile umjesto kilu cokolade u sebe dnevno, op. a.), ali nikako da smrsavim: sto mi je cinit?"); emisije kako si srediti interijer, odnosno, kako od masproducirane tipicne britanske kutije za sibice napravit New York loft style (isusmater, nikako, ali eto, nek se ljudi zabavljaju); pregrst izuzetno pametnih i kvalitetnih kvizova/zagonetki/rebus-stil emisija; da ne zaboravim i elitne gastronomske emisije tipa kako skuhati tvrdo kuhano jaje ili neko vrlo jednostavno jelo za koje ti treba samo 5 sati vremena u perfektnoj trendy kuhinji sa svim mogucim pomagalima (a meni je nedavno krepao i jedini rekvizit kojim se sluzim: mikser star 140 godina). Gubim zivce sto je znak da nesto moram poduzeti.

E, ovdje vec vidno ne mogu izdrzati pa se prebacujem s kauca na stol da tandrcem po lapu. Ali ne ide ni to. Puca glava, koncentracija koja je i ovako na nuli kad sam zdrava je u debeloj i negativnoj silaznoj putanji. Dakle, ne valja ni to. Besciljno tumaram kucom pri tome nervirajuci samu sebe (na glas se samosazalijevam) sa svojom izuzetnom (ne)sposobnoscu prezivljavanja viroze.

Dobro, sigurno ce pomoci kakva dobra i zanimljiva knjiga. Aha, mos' mislit. Hvatam Liberaceovu biografiju, stranica 175 od 450. Autor brazdi o pocecima teveja u Jamerici i dok dodje do poante (teve + Liberace + klavir + svjecnjak na klaviru = izuzetan uspjeh) crkavam od glavobolje, nemira i bespomoconsti. Jos neko vrijeme umno kontempliram kako je Liberace imao takve perfektne velne i takvo umovanje me doslovno dokusuri. Mora da se tako lavovi osjecaju u kavezu.

Dakle, ne valja ni to. Slijedece na sto se nameracim jest ciscenje. Kud ces bolje?! Spojim (ne)ugodno s (ne)korisnim. Nadobudno se ufatim sredjivat poslove za koje mi ne bi palo na pamet da ih diram kad sam zdrava. Nakon 5 sekundi skuzim da nisam bez razloga na bolovanju jer mi se zamanta u glavi. K tome jos dobijem onaj tipicno zapadnjacki napadaj krivnje jer sam na bolovanju, a tu prtljam sa krpom za prasinu (taman da me neko bozanstvo zgromi poradi toga).

I tako u krug. Red teveja, red tandrcenja, red kvazi-citanja, red pospremanja, red samosazaljevanja i griznje savjesti. I to jos kad vani sije sunce i godisnje doba se jos mjesec dana kvalificira kao ljeto. Divota! K tome sam se jos ufatila da drecim na ovo. A nemam bas tako visoku temperaturu. Vrijeme mi je da udarim duplu dozu Neurofena. Jerbo u cetvrtak idem gledat i slusat Nicholasa Edwarda pa kud puklo da puklo. A kad se zainatim, zainatim se ko mazga.

Oh, da, izgubila sam i glas. Ne zato jer arlaukah zajedno s Motley Crue. Savrseno.

Misao dana: tko bi me trpio zdravu, a kamoli bolesnu?

(Slika: Edward Steichen - Suncokret).