The Last Broadcast

Pivo, znoj i salo (opet) u Kensingtonu

Zavrsen je i jos jedan festival piva, znojnih i najruznijih muskaraca na kugli zemaljskoj. Ali ono, ruznih da ruznijih nije moglo biti. No, dobro, to nije bila poanta ovog festivala. Poanta je bila da se ispije koliko je vise moguce piva. I da se snebiva nad ogromnom kolicinom muskih volumenoznih te mirisnih tjelesa. Uglavnom, prvo sto se napravi kad se dodje na jedan takav happening je da kupis casetinu ili od pola pinte ili cijele pinte (pola pinte = oko 270ml, cijela pinta oko 550ml). Kolegica pivopija vulgaris je pripomenula da je bolje da si uzmemo one case od cijele pinte jer cemo kao piti pola. A nekad natoce malo vise od toga (iznad crte). Pa ako imas onu vecu casu, dobijes ipak malo vise. Dobar plan. Vrlo mudro razradjen. Za 3 funte. Onda tu casu mozes pokupiti doma ili je na kraju bancevanja vratiti i dobiti pare natrag. Ja sam je vratila natrag. Da si ne bih jos casu nosila doma ko suvenir!

Sa sobom sam imala 2 torbe. Jednu omanju na ramenu i onu sa koje me milo gledaju gejpederi u koju obicno stavim banane i vodu (jer mi ne stanu u ovu prvu). Pa je to bilo izuzetno smijesno frajeru koji je bio zaduzen za pregled torbi pri ulasku. Kao, hohoho, gle, pa koliko ti torbi treba, zeno? Htjela sam mu opaucit jednu verbalnu, ali nisam se htjela bespotrebno nervirati. Za dobrobit covjecanstva.

Takodjer je pomoglo da su 2 kolegice imale izuzetno zamamno otkriveni dekolte. Pa su shodno sa time dobivale ekstra pivo u casama. Iznad crte. Seljacina vulgaris kakva jesam ja se podabukla u Team Jolie majicu. Od dekoltea ni D. I u traperice. Dakle, nisam mogla povuci suknju iznad koljena pa da ovi na sanku oslijepe i dadnu mi dozu iznad crte. A ocijukat mi se nije dalo. Big mistake. Dobivala sam doze striktno do crte. One nisu. Ali zato su im se lijepili Englezi vulgaris. Meni nisu. Nisam bila previse tuzna zbog toga.

Naravno, okolina je bila ocekivajuce razocaravajuca sto se tice muskih spodoba: brade, znoj, trbusi do zuba, losa moda, papirnati i dvorske lude tipa sesiri te raznorazni oblici procelavosti, celavosti i fudbalerki. Uglavnom, Bogu za plakati. Vec odmah na pocetku su nam se prikrpali neki primjerci od kojih sam htjela bjezati glavom bez obzira. No, posto su barili 2 kolegice s zamamnim dekolteom, a ne mene, bilo mi je sasvim svejedno. Imala sam pivo u rukama. To je bilo vazno. Jedan od njih je bio procelav, bradat, crvenokos, oblo trbusast (sveukupni dojam: neopisivo odvratan), ali opet kazem, bario je kolegicu pa sam si mogla priustiti zlobno se smijuci njezinom snebivanju. Prvo sto sam popila je bila pola pinte bittera (Harveys Hadlow Bitter). Nije bilo lose. Slijedila je porcija cvaraka da se alkohol lakse apsorbira. Pa je slijedila jos jedna oveca porcija ruznih muskaraca. Ovi su pak barili kolegicu broj 2 i 3. Dakle, nista od moje probrane ljepote ih nije impresioniralo. Nije da mi je bilo muka zbog toga jer sam tada grlila vec drugu polupintu. Ovog puta vrlo jaki stout (Robinsons Old Tom). 8,5 posto. Reko covjek za sankom da moram polako to piti. Nema pojma. Iskapila sam u ekstremno kratkom roku. Za trecu polupintu sam se htjela malo igrati lokalpatriote pa sam otisla na skotski stand. Nisu imali ono sto sam trazila. Tuga i suza u mojim ocima. Nisu imali ni alternativu tome. Tuga i suza u mojim ocima broj dva. Treci pokusaj je urodio nekim plodom koji je bio djavlu za plakat (Bridge of Allan Glencoe Stout). Razvodnjena verzija Guinnessa. Nije valjalo supljeg drveta. Nakon toga mi se vec poprilicno pocelo mantati pod nogama pa sam odlucila odmaglit u pripizdinu. Ponadala sam se da ce mi pivske alkoholne pare pomoci da ove pivske muskarce dozivim na osebujniji nacin. Dzaba truda. Jos uvijek su bili ruzni i znojni kao i prije. Gorcina u srcu. Kamen u dusi. Stega. Jad. Cemer.

Nisam bas bila sigurna hocu li pogoditi izlaz posto mi je putanja odjedanput zauzela cik-cak smjer. Svijet je izgledao tako lijepo. Divno, dapace. Sve dok nisu pootkazali barem 2 vlaka za pripizdinu. Ne mos' imat i ovce i novce, kako kazu.