The Last Broadcast

Clueless in the City

Volim svoju seficu. Kao prvo, zna za Rufusa Wainwrighta. I plakala je kad je umro John Peel. Uzivam sa njom otici na takozvane tecaje, kao, na primjer, jucer. Naravno, opet sam se bila izgubila jerbo sam morala otici u Guildhall Art Gallery, u samom srcu Londona, iliti staroj jezgri zvanoj The City. Guildhall je zgrada gdje bancuju politicari i kraljica, te ostala stoka krupnog zuba na raznoraznim banketima. Kraljica tamo drzi i svoju godisnju govoranciju. Na zalost, nista od bancevanja i lokanja sa Tonyjem ovoga puta. Nego neki seminar. Dobro, svaka prilika da se bude izvan ureda je vise nego dobrodosla. Sharala sam ulicama Cityja ko velika i na kraju se izgubila ko, pogadjate vec, predzadnji (da ne bude uvijek zadnji) seljak. Tri puta sam kruzila oko Guildhalla, a da nisam skuzila da je to-to.

Nadjoh sa seficom i smjestih na udobne stolice. Kaze mi ona da je 'vlasnik' Guildhalla Corporation of London koji ima svoje korijene u srednjevjekovnim cehovima. Corporation of London je, recimo, nesto slicno opcini. Ali je najbogatija opcina u Velikoj Britaniji. Ima para na bacanje. Bijah opcinjena galerijom. Slika ima na bacanje (bogata kolekcija slikarstva 19. stoljeca i raznoraznih imperijskih bitki, koje mene opcinjavaju; ali mene je i ovako jako lako opciniti). Imaju i predivne WeCee nad kojima smo sefica i ja razrogacile oci. Sve u tepihu. Pa neke posh plocice. Kad povuces vodu nista se ne cuje. Nesto nadnaravno.

Uglavnom, na pauzi (nakon sto smo opustosile svedski stol dva puta zaredom), sefica je otperjala u nepoznatom smjeru, ostavivsi me cmoljit samu sa sobom. Nesto sam networkala, stvarala kontakte simo-tamo. I odjednom zacuh 'Hello!' I eto, tko mi se prikrpa nego dezurni nerd (frajer koji je bio jedan od predavaca). Kako sam ja pristojno celjade, pocela sam pricati sa njim, tj pokusala sam izmisliti neki prikladno britanski small talk. Nisam mogla prestati buljiti u mrvice koje su mu se stvorile u kutu usana od keksa. Koje nije obrisao. Nosio je odijelo od poliestera i cipele sa debelim gumenim dzonom. Ente Boze! Imao je i jedan predivni bijeli prist posred lica u koji me je isto tako opsjedao citavo vrijeme. Pokusala sam zvirlat uokolo pogledmo, ali nije islo: moje iskusno oko je iznova zumiralo samo na prist i mrvice. Konverzacija je bila prikladno zanimljiva: pokusao me je oboriti s nogu pricajuci o privatizaciji zeljeznice. U ime Oca i Sina... Trajalo je otprilike 20 minuta. Sefica se pravila luda i ostavila me na milost i nemolost nerda. Mislim da joj to jos dugo necu oprostiti. Isto tako mislim da ce me jednom moja pristojnost skupo stajati.

Ubudjosana crtica stara otprilike 2 dana: kolege su me odvele na pivo u pub blizu radnog mjesta. Toliko smo bili uzbudjeni skorasnjim lokanjem da smo bili zakljucali jednu zenu koja radi u muzejskom cafeu. Sutra cemo joj kupiti cvijece da se iskupimo. Lokalo se neko prigodno pivo koje se prodaje samo tjedan dana uoci i nakon St. George's Day (svetac kojeg slave Englezi; Velsani slave svetog Davida; Skoti svetog Andreja). Nakon 2 pinte (otprilike nesto vise od litre) bila sam gotova. Sramota! Mozda se jos totano poanglosaksonim? Uzas! Moram se oduprijeti tom porivu.

Moram se takodjer oduprijeti nepatvorenom i iskonskom porivu da odem na Mötley Crüe koncert. I must be strong.

Rijec 'dovidjenja' na odnedavno mi jako milom jeziku nema neko kripticko znacenje osim cisto edukativnog. Ne predajem se ja tako lako. A-a.

Tom Vek - primjer dobroizgledajuceg nerda.