The Last Broadcast

The bus that couldn't slow down

Posudjujem izjavu Homer Simpsona za danasnju slikopisno-pejzaznu kvazi-putopisnu nadri-reportazu.

Dakle, Velika Britanija bi po defaultu trebala spadati pod razvijenije zemlje svijeta. Blagostanje. Standard zivota. Beskonacne mogucnosti. Ah, kako na papiru svako slovo zvuci poput ! Stalno gnjavim sa zeljeznicom, znam. Posto ponekada radim i vikendom, prisiljena sam koristiti prijevoz koji se do prije 1996. godine prodavao pod kolektivnim nazivom British Rail. Vikendom, naravno, polude sa radovima na pruzi, tako da, umjesto da mi treba manje vremena doci na posao jer je ipak vikend i nema toliko ljudi, meni trebaju 2 sata u jednom smjeru. Prvo nas sve natrpaju u buseve jedno trecinu puta. Dodjemo u Three Bridges, skipaju nas sa busa, i onda se mora covjek laktarit na vlak. Sveopca veselica, mos' mislit.

No, da ne duljim previse. U nedjelju se tako vracam: Kings Cross Thameslink pa do Three Bridges - vlak. Onda bus. Ali nes' ti busa: double decker, smrzavica unutra (grijanja vidjelo nije), ali dobro, velim, ajde, stisni zube i suti. Naravno, kakve sam srece, iza mene se natrpalo par pripitih nogometnih navijaca (izgled: tipicno pobrijanih glava, sa trbusinama, crveni u licu) koji su se vracali sa utakmice. I naravno, odmah su poceli mljeti gluposti, jedan od njih je jeo i jako 'mirisnu' hranu (fish and chips), drugi je zapalio cigaretu usprkos no smoking naljepnicama duz citavog busa (ha, treba se ipak potrudit i procitat, sto je, brijem, ipak preveliki napor nakon napornog dana kojeg su imali). Dobro, velim sama sebi, strpljen-spasen. Nes' ti Xioline srece. Vec odmah na pocetku bus je poceo malo po malo rikavati: jedva se uspinjao na uzbrdici. OK, velim, nema veze, trebat ce nam sat vremena da prijedjemo 20 km, what the hell, i ovak sam vec sve skupa danas 4 sata na putu, hej, haj, uzivaj (citaj: smrzavaj se i ignoriraj mljevenje navijaca iza sebe). Ne samo da je bus jedva vukao po uzbrdici: odjedanput je na nizbrdici tako poceo poskakivati i letit sa lijeve strane na desnu da su se u busu svi poceli smijati (jebo Britance, SMIJALI su se, a ja s noktima busim tapecirung na sjedalu!). Naravno, navijaci su vec imali spremne svoje veleumne komentare. Mislim si, ajme, sad kad ti dolazi kraj, uopce ne odlazis na sofisticirani nacin kao sto si zamisljas: nema zgodnog Keanu Reevesa (scenarij: film Speed) da ipak zamisljas kako ce ti kraj biti sladji; nema Bowiea da ti pjeva Heroes, imas samo grupu hrgana iza sebe i vjerojatno ce ti zadnje rijeci koje ces ikada cuti biti njihove: dignified, nema sta! U nedjelju navecer, mrkli mrak, ogromni bus glavinja po seoskim cestama Sussexa sa mrak ekipom putnika. I tako cijelih 20 km: drndaj, glavinjaj, skripi sve sa strane jerbo smo se tako naglavinjali pa smo lomili grane sa drveca koja su nam se isprijecila na putu sa strane ceste. Za kraj, piece de resistance: bus je trebao proci ispod zeljeznickog mosta na putu do moje stanice (ono, 20 metara od stajalista busa): e, ovako: valjda mu je clearance bio 3 centimetra, phew, inace bi nas fino otvorilo kao konzervu sardina u maslinovom ulju (naravno, sjedila sam na gornjem katu).
Dakle, vidi se kako uzbudljivo provodim vikende!