The Last Broadcast

Ikonoloska morfologija radnog stola jedne seljacine

Moram priznati, dosta izgleda uredno, ovako, gledano iz polupticje perspective. I ne, nisam nista posebno uredjivala stol prije nego sam ga uslikala. Ne mogu podnijeti papircine i sta-ja-znam-sta-sve-ne na radnom stolu. Picajzlasta djevica na djelu. Svejedno, prosli petak sam popizdila od muke: odjedanput vidim gomilu papircuga rasutih po stolu, i kao za inat bas sam tada trebala pronaci neku vaznu kovertu sa nekim dokumentima. Nakon 5 minuta histeriziranja i pokusaja da si ne izazovem infarkt, stjetila sam se da sam je bila dala kolegici. Mislim, once a seljacina, always a seljacina, usprkos pokusajima da budem mrtva-’ladna i kul. Dakle, ako imam nekakvih papircuga, to sve ispobacam u in tray koji bi stovani citatelji trebali spaziti u desnom kutu slike. E, tu vlada pravi kaos: ima svega i svacega, ali snalazim se kao riba u vodi. Vidi se i komp kojeg od milja zovem smece od Della (kao pravi zagrizeni Mac fan). Ova simbolicna plasticna casa vode oznacava brigu poslodavca o svojim zaposlenicima: naime, imamo onaj water cooler u kancelariji, dakle, daju nam piti. Kaj jos? Ah, da, mouse mat mi je neopisivo uzbudljiv: crno-bijeli, od tvrtke Constantine. Ima tu jos i onih standardnih drangulija poput spenadli, ziherica, sprava za cvikanje (koju mi netko uredno maznjava svaki puta kada me nema). Sekretarica koja sjedi do mene, a koja je pravo brbljalo me stalno ometa u obavljanju duznosti (a mos’ mislit kako mi to tesko padne), a od danas kolega Sved se mijenja sa njom pa ce, umjesto drito ispred sjedit drito do mene. Na njegov zahtijev: tj da moze biti blize nekog kompa koji vrsi neka specijalna mjerenja atmosfere. Ih, nes’ ti romantike!