The Last Broadcast

Patnje mladog (u ovom slucaju ofucanog) kvazi-Werthera

Procitah zanimljivoistrazivanje ljudi koji putuju na posao i razine stresa pod kojim se nalaze. Dakle, konacno je dokazano da ne bulaznim samo bezveze kada non stop pricam o apsolutnoj komi koju svakodnevno susrecem putujuci na posao i sa posla. Kada se sve zbroji to su 3 sata dnevno, minimalno. Tj kad vlakovi ne kasne, sto je apsolutna rijetkost. Kolicine stresa koje se nakupe u covjeku: veli istrazivanje da je stres ekvivalentan onome pod kojim su piloti ratnih zrakoplova. Nije ni cudo: kada ti je naruseno primarno pravo (imati svoje mjesto pod suncem), covjek jednostavno pocne ispoljavati zivotinjski atavizam, pogotovo kada ti se ljudi naseru u facu pa ih moras gledati sa 2 milimetra daljine. Pa jos kad ti se naculi kakav znojni pazuh, ili netko tko ne moze prestati blebetati u mobitel, ili ljudi sa gomilom prtljage, ili ljudi koji jednostavno smrde; ili ljudi koji su jednostavno obnoxious, tj bezobrazni. A ne mozes se maknuti ni lijevo, ni desno, ni gore, ni dolje. Te uvijek neko otkazivanje vlakova, pa umjesto kompozicije od 12 vagona to skresu na 8 ili nekad na 4: mislim, maltene mozes vidjeti scene kao u Indiji, ljudi zamalo odu na krov. Recimo, mene moj posao kao takav uopce ne umori. Umori i izubija me to putovanje. Na zalost, izabrala sam raditi u struci, gdje je moguce dobiti posao samo u Londonu. Flexible working hours ne postoje gdje radim. A ne mogu bas ni raditi od doma zbog vrste posla kojeg radim. Dakle, moram se pomiriti sa time. Jos da velim kako zaradjujem brda i doline pa kao da mi je to kompenzacija za zivot kojeg apsolutno nemam (naprosto se srusim kad se vratim doma u 20 sati navecer; cak se uhvatim da ne mogu lucidno voditi razgovor jer sam toliko umorna). I to je kao normalno, ali nije. Ne mogu se zamisliti da tako provedem citav zivot. Podzemnu zeljeznicu u Londonu svakodnevno koristi 3 milijuna ljudi. Infrastruktura nije modernizirana (obrati paznju na covjeka iz Frankfurta koji govori kakav im je javni prijevoz, mislim, uzasno sam ljubomorna), a svake godine broj ljudi koji koriste javni prijevoz u gradu raste. I normalno da se stvore nenormalni uvjeti. Nije ni cudo da ponekada ljudi jednostavno puknu, ne mogu vise izdrzati. Pogotovo onaj osjecaj bespomocnosti o kojem se govori, to je najgore: sjedis, vlak se ne krece iz bilo kojeg razloga, kasnis, a ne mozes nista poduzeti. Ne mozes ni na sto drugo misliti osim na to, a adrenalin raste. Cak mi vise nije gust citati knjige jer mi nakon pola sata buljenja u slova bude zlo pa moram prestati. A pola sata nije nista, jos mi preostaje oko 45 minuta putovanja koje moram ubiti. Citala sam jednom da ljude obicno strefi infarkt nakon sto su proveli neko vrijeme vozeci se u autu u guzvi ili su proveli neko vrijeme u javnom prijevoznom sredstvu. Dakle, ne preostaje mi nista drugo nego da se i dalje drzim joge, te pokusavam uspostaviti neku ko fol vrstu zen stanja unutar sebe. Be one with the Buddah: yeah, right!