The Last Broadcast

Suck my kiss

Da li vam se ikada dogodio nasumicni cin ljubaznosti potpunog stranca? Da vam je ponudio nesto, a da zauzvrat nije trazio nista? Kao male uce nas da sjedamo u auta nepoznatih osoba. Medjutim, jucer sam po prvi puta to prekrsila: naime, treba mi dobrih 15 minuta brzog hoda do zeljeznicke stanice. Slusam iPod, po obicaju, kad primijetim da se neki auto zaustavlja do plocnika tih do mene i mislim si, 'Bogati, mene si nasao pitati gdje je ta-i-ta ulica, kaj ne vidis da slusam iPod, dakle, odbij u troskoku!' Skidam slusalice i sastavim neki mrki pogled, kad ono, zena-vozac otvara vrata i zove me da sjednem u auto. Veli ona da je medicinska sestra, da me svako jutro vidi kako idem pjeske na stanicu, da sam joj simpaticna, te da me hoce odbaciti do stanice jer i ona ide u tom smjeru. Ja ostala totalno zabezeknuta, buljim u nju i prosto ne mogu vjerovati. Drugi ljudi joj trube, ali to nju uopce ne dira. Uglavnom, da ne davim dalje, odbacila me ona kao sto je obecala, do stanice, ali mene je to totalno iznenadilo. Sad cu pocet jos naricati da me to podsjeca na dobra, stara vremena kad su ljudi ostavljali kucna vrata nezakljucana, kad su se djeca igrala na ulicama bez straha, kad su (ko sto bi Zagorci rekli) ljudi bili tak dobre cudi, bla, bla, ali necu. Jednostavno mi je taj cin tako nekako uljepsao dan.

Nije bio dobar predznak. Sad cu ijopet udavit sa jednom britansko-transportno-zeljeznickom vinjetom. Nakon pretrpljenog soka gorenavedenom pricom, dodjem na stanicu sa cak 4 minute viska. Sjednem na vlak, pocnem citati Kiedisovu biografiju, kad ono nakon 2 minute - cap! Stao vlak. Nista cudno, s obzirom da su takve stanke bez ikakvih objasnjenja nesto sasvim normalno. Derem ja po knjizi. Kad ono, ipak su nas se udostojili obavijestiti kako se netko bacio pod vlak ispred nas (citam u jutarnjim lokalnim novinama da je bila neka zena u pitanju; samo je iskoracila ispred, a ljudi su ocajnicki pokusali dati vozacu do znanja sto se desava; ovaj je poceo naglo kociti, ali iduci 130 km/h, nije uspio). Ljudi su, zacudo, to primili dosta dobro. Nije bilo nikakvih pickaranja, cak ni toliko poziva sa mobova jer smo bili zaglavili u nekoj dolini sa vrlo slabim signalom. Covjek tek onda skuzi kakav sve presjek ljudi sjedi sa tobom na vlaku. Jedan covjek je bio odvjetnik koji je trebao primiti neke povjerljive dokumente od carinske sluzbe. Nastupila je neka prividna solidarnost: ljudi su jedni drugima posudjivali novine da ne krepaju od dosade; ili posudjivali mobove (oni koji su primali signal). Sve u svemu, doslepala sam se na posao skoro oko podneva. A vlak je stao u 8:15.

Slag dana je bila tzv. corporate function City-lawyer tipova u muzeju gdje sam radila prekovremeno. Samo da napomenem da se pod City smatra financijski dio Londona (tamo je burza, Bank of England, gomila ostalih banaka te razlicitih ostalih financijskih korporacija). Kad vidis takve tipove na djelu skuzim kako bi mi bilo da sam odabrala zanimanje gdje mi ne bi bilo vazno sto radim, nego koliko zaradjujem. Tocio se Bollinger (sampanjac), imali su vrhunski catering (hranu), gomila cvijeca posvuda. Covjece, moj poslodavac (muzej) nema ni za kiflu, ali eto. Svi su nesto pricali o mergerima, razmijenjivali su vizitke. A ja se morala non stop smjeskati i pricati im o muzeju i umjetnosti. I vidis da ih uopce ne zanima, samo kimaju glavom i valjda u glavi preracunavaju svoje bozicnice (koje, btw, znaju biti enormne, 10x vece od moje place, najmanje). Toliko im je bilo dobro (jer se pilo, ne zato jer ih je sarmiralo moje znanje) da su htjeli ostati jos sat vremena. I ostali su, mater im. Jedan od direktora je otvorio novu flasu Bollingera i zavikao (kad smi ga upozorili da je vrijeme da se polako ide) "I'll do what I want, I am paying for all this!" Umjesto da ga se spustilo na zemlju saljuci ga u jedno veliko i debelo musko spolovilo. Dodjoh doma nesto prije ponoci. I tko onda kaze da novac ne moze kupiti sve??

Moram pocet skracivati jer ovakvo nadugacko i nasiroko blebetanje je apsolutno mlacenje vec i ovako i onako izmlacene slametine.