The Last Broadcast

Marathon (wo)man

Trcanje. Tko bi rekao da ce ovdje potpisana spodoba jednoga dana odlucit trcat. Spodoba koja je umirala na tjelesnom u srednjoj skoli nakon pretrcanih 10 metara. Spodoba koja je jednom trcala na nekom skolskom krosu u osnovnoj skoli i stigla debelo zadnja, kako i prilici jednoj seljacini. A evo, vec 3 godine spodoba trci jer to hoce, ne zato jer je netko tjera. Trenutno joj je rekord 10km u sat vremena. No, kako je spodoba megaloman u srcu i dusi, to joj nije dovoljno: palo joj je na pamet da bi htjela ici "the full monty", tj isprobat maraton. Da vidi sto je to u tom maratonu kad svi odusevljeno pricaju o tome (moj prosli zubar je bio zagrizeni maratonac; svaki puta kad mi je brusio zube pricao bi mi koliko je pretrcao i kakve cake je koristio da bi mogao izdrzat do kraja; pokusavala sam ne mislit na onu scenu iz istoimenog filma sa naslova ovog posta: "Is it safe?"). Od iduceg ponedjeljka pocinje sa pripremama jer se hoce prijavit na slijedeci londonski maraton. Bit ce frke, posto se ne vraca sa posla prije 20 sati navecer. Onda treba doc k sebi. Nema sanse da pocne trcat prije 9 navecer. A i dolaze kraci dani, kisa, magla, hladnoca. Barem nece trcat u suludim kostimima tipa divovski cekic/medvjed/krava. Ili u zeljeznom ronilackom odijelu. Nema frke, kad u nesto zagrize, ne pusta. Napravit ce ona to - ne zvala se ja Xiola.