The Last Broadcast

Serbus Zagreb, part 1

Kao što sam naslov govori, vratila se ultra seljačina natrag u Zagreb po prvi puta nakon 13 godina. Pošto ne mogu raspredat o tome kak laburisti zajebavaju usvojenu mi maticu državu i pošto sam se na kraće vrijeme vratila u državu čije kvazi-državljanstvo posjedujem; i pošto sam provela ovaj vikend u metropoli i pošto sam se sad vratila u pripizdinetinu od provincije iz koje ko fol potičem; i pošto trenutno nemam kaj pametnijeg za radit nego križat dane kad ću se ponovo vratit u velebno britansko carstvo, odlučila sam malo pročačkat, prozujat i pošteno udavit na blogu (matere ti, i još to sve na dial-up vezi). Potpuno nevezano ni za što: umirem koristeći ovu rvacku tastaturu, ko da imam devine papke umjesto prstiju. Ne mogu se naviknut na č, ć, ž, š, đ, a o tome kak me zajebavaju rvacki položaji tipki “z” i “y” da i ne pricam, grrrr…

Nisam se izgubila. U životu ne isrkah toliko kavetina i ostalih varijacija na temu. Čak sam se i fino napila (sad ispadam da sam ko oni papirnati Anglo-Saksonci koji se skrše od alkohola na odmoru). Evo, sad dolazi uber seljački dio: po prvi puta probah bambus. Štancala sam karte u tramvaju. Frendica me odvela u Getro (a i King Cross) gdje sam ko prava izlapjela babetina iz dijaspore pokušala platit sa novčanicom od 5 funti. Oduševila se sa Heljda Frutolinom (majke ti, eto ti stvari koje mene fasciniraju!). Škicnula sam si i bivšu srednju školu. Umrla od vrućine i sparine. Konačno se srela sa davno “izgubljenim” rodjakom koji me je vozikao naokolo u svome mondenom sportskom vozilu (copyright by moj rođak), na kojem su zadnje svjetlo i žmigavac zalijepljeni sa selotejpom). Napravih i (u sportskom vozilu, naravno) first ever trip do bjelosvjetskiog Bijelovara, kojeg vidjeh u mondenom “by night” izdanju. I tako dalje i tako bliže, da sad ne duljim. Ovo je tek part 1.