The Last Broadcast

This charming man

Boze mili, sto sam ja znala voljet The Smithse, to je nesto nevjerojatno! Ali ono, totalno. Obicno sa njima se ljudi ufuraju u tzv. alternativu. Kud svi tu i mali Mujo, tj ja. Morrissey mi je bio the ultimate pin-up: znala sam sve iz njegovog privatnog zivota, da je hodao sa Linder, curom koja je dizajnirala par albuma od The Magazine, da je bio, naravno, celibate (ma ko fol), da je bio predsjednik New York Dolls fan kluba, da mu je mama bila knjiznjicarka. Ma, sve traceve. Kad sam prvi puta bila u UK kupila sam si neku knjizicu "Morrissey's Quotes" - ih, sto ta knjiga nije sve prosla! Kolala je po cijeloj ex-jezicnoj: na kraju sam je dobila natrag svu zdrapanu. Jednom smo na satu engleskog obradjivali tekst od "There's A Light That Never Goes Out" (to zato jer smo imali zamjenu za uobicajenu zensku iz engleskog, a frajer koji je bio zamjena je bio mlad i nadobudan). Imala sam sve albume, cak sam si kupila i njegov prvi solo album. I video kompilaciju. E, da, frend i ja smo si donijeli kazetu u lokalni zagorski disko i natjerali didjeja da pusti "The Boy With A Thorn In His Side", na sto smo se mi dvoje razbacali, a lokalna populacija je ostala zabezeknuta od uzasa. Zbog njega sam znala pokazati Manchester na zemljopisnoj karti (ajd, mislim da je iz Salforda, ali da sad ne sitnicarim); zbog njega sam i bila vegetarijanka neko vrijeme ("Meat Is Murder", ne?). Eh, kako covjek mora proc kroz sve te razne faze i fazice odrastanja. Cak mi je sad guba gledat ga onako malo starijeg i malo popunjenog u novom videu za "Irish Blood English Heart". Ipak me jos uvijek malko strecne oko srca.