The Last Broadcast

Plastination

Da se osvrnem malo na jos jednu temu koja je svojevremeno razburkala javnost ovdje u UK: profesor von Hagens i njegova “Bodyworlds” izlozba koja je bila u Londonu krajem 2002. u Atlantic Gallery. Uglavnom, von Hagens je patentirao specijalnu vrstu ocuvanja ljudskog tijela u znanstvene svrhe. Ne da mi se sad objasnjavat sto sve to obuhvaca, dosta je komplicirano, ne znam da li bas i ja sve razumijem (ima veze sa ubrizgavanjem neke vrste polimera, to kuzim). Uglavnom, naravno, tu su svi tabloidi poput vec “legendarnog” The Sun-a (naslovi poput “sicko”, “disgusting”, “revolting”) i jos omiljenijeg mi Daily Mail-a (odurna dnevna narrow-minded middle England stampa, a jos k tome nema ni page 3) su se bahatili da to treba zabranit. Ljudi koji su donirali svoja tijela nakon smrti profesoru von Hagensu su to ucinili dobrovoljno (iako je bilo nekih neprovjerenih glasina da bas nisu svi dobrovoljno davali). Kao, optuznica je glasila “zar ni u smrti nista vise nije sveto?”

Meni je cijela ta izlozba bila apsolutno fascinantna i fantasticna. Dobro, ja se lako dam fascinirati, ali nisam mogla odvojiti oci od “izlozaka”. Pogotovo od konjanika (covjek i konj plastinizirani). Evo, prva cu priznati, ne spada mi to pod umjetnost. Ali me je svejedno zanimalo. Nekako mi se uopce nije cinilo “undignified”, dapace, kao da sam imala neko strahopostovanje prema svim tim ljudima. Uostalom, prosudite sami.