The Last Broadcast

Scotland the brave

Spomenuh haggis prije par dana. Jos jedno u nizu odurnih jela koja ne mogu smislit. Ne volim ni janjetinu, a kamoli ovcetinu. Tradicionalno se servira sa tzv. 'neeps and tatties' (repom i pire krumpirom). Pije se, naravno (Skoti ne bi bili Skoti da se ne pije), viski. Nose se kiltovi klanova. Haggis, jelo od ovcjeg srca, jetra i pluca skuhanih u zelucu skupa s zobenom kasom, lukom i zacinima, obavezno se jede 25. sijecnja na "Burnsovu vecer" kad Skoti slave obljetnicu rodjenja svog najveceg pjesnika Roberta Burnsa (1759-1796.), koji je toliko volio haggis da mu je ispjevao pohvalnu pjesmu u kojoj ga je nazvao "poglavarom svih jestvina". Procitala sam da je haggis cak i rekvizit skotskog nacionalnog sporta, nesto poput naseg "kamena s ramena". Hm, hm, ovo nisam znala; sigurno zajebavaju, kao i ona fora da su haggis male zivotinjice na 3 noge koje dobro trce po skotskim brdima i da ih je tesko ulovit! A kao imaju 3 noge jer tako bolje trce po brdima.

Zavrsna kitica "Ode to a haggis", napisana je na skotskom dijalektu koji se koristio u Burnsovo doba. Nakon sto se izrecitira, ceremonijalno se 'zakolje' ogroman haggis na stolu mestra ceremonije i pocinje se sa, khm, gozbom.

"Ye Powrs, wha mak mankind your care,
And dish them out their bill o' fare,
Auld Scotland wants nae skinking ware
That jaups in luggies;
But, if ye wish her gratefu prayer
Ghee her a haggis!"

MacSween's rade fantasticne vegetarijanske haggise. But this vegetarian version rather defeats the purpose, don't you think?