The Last Broadcast

Olafur Eliasson

Olafur Eliasson se ponovo poigrava sa ljudskom percepcijom. U Tate Modern galeriji ima novu instalaciju koja je sad dio stalne postave. Sastoji se od dvije kruzne prostorije ispunjene svjetlom. veca soba (broj 1) je ispunjen sa intenzivno obojenim svjetlom koje se izmjenjuje velikom brzinom; druga, manja soba (broj 2) je ispunjena bijelim svjetlom. posjetitelji navodno gube osjecaj za prostor i omjer (sense of space and scale) i pocinju sumnjati u njihovu vlastitu percepciju boja. Ne znam da li ovo ima smisla sto pisem jerbo prevodim sa engleskog, ali djeluje fascinantno. Naime, Olafur je vec imao jednu instalaciju u Tate Modern zvanu 'The Weather Project': velika turbinska hala je bila ispunjena maglicom i zutim svjetlom. Cijela atmosfera je imala pomalo halucinogeni efekt ako je covjek ostao u hali dulje vremena. Vrlo dezorijentirajuce i psihodelicno iskustvo. Kao, hoces se maknuti vani, ali ne mozes jer te cijela atmosfera tjera da i dalje ostanes tamo i da piljis u to zuto svjetlo u nedogled. Volim ovakve manifestacije umjetnosti, koje te 'tjeraju' da preispitas citavu vizualnu percepciju okoline oko sebe. I kako se covjek lako 'zavara' i izgubi ono 'normalno'. I vrlo suptilno napravljeno: covjek ni ne skuzi odmah da se nesto promijenilo. Tek kad izadje opet u 'normalnu' okolinu, 'normalni' svijet, skuzi da se desila neka promjena.
Moram priznat da je meni na The Weather Project instalaciji bilo poprilicno klaustrofobicno, iako je ta turbinska hala ogromna i vrvilo je sa ljudima. I sve je izgledalo jako 'bolesno' zbog te zute svjetlosti. Navodno da su se 'cuvari' (attendants) izmjenjivali cesce nego obicno bas zbog takvog 'psihodelicnog' efekta instalacije.
Smatra li se to pod umjetnoscu? Ne znam. Ali je sigurno fascinantno i natjera covjeka na analiziranje percepcije svojih cula. A to je vec uspjeh samo po sebi.