The Last Broadcast

Personality crisis

New York Dollsi ponovo jasu! Ah, sto ne volim ta ponovna okupljanja bendova. Ne mozes vratit nesto sto je proslo. Mozda je guba kao kuriozitet (cisto onako da se moze tracat poput "Uf, u sto se pretvorio onaj Johansen!"), ali majku mu, NYD bez Johnny Thundersa! Prosla baba s kolacima, alo, nema vise, stoj doma i broji novce od autorskih prava i pokojeg intervjua u “Hello” magazinu. Dakle, ponovo sviraju 16.6. u The Royal Festival Hallu u Londonu (u sklopu Morrissey’s Meltdown turneje, dakle, support Mozzeru=eh, a on je davno, davno bio predsjednik njihovog UK fan kluba).

No, dobro, ipak sam htjela bulaznit o New York Dollsima. Majke ti, trebalo je imat muda ovako se oblacit u ranim sedamdesetima. Mislim, OK, bilo je to vrijeme glam rocka, Ziggy Stardust i te fore, ali NYD su meni bili ono, miles ahead. Ne sam da su kickali ass: they kicked some serious muthafuckin’ butt! Jest da su jako varirali i bili traljavi muzicari. Ali su imali svojih trenutaka. “Too Much Too Soon” je remek-djelo. Onda ih je jos Malcolm McLaren totalno pokopao sa onom suludom idejom da se furaju na crvenu kozu i “communist chic”. Dobro, ipak su se na kraju sami pokopali sa svojim divovskim apetitom za drogu. Johnny Thunders pada sa pozornice, redari ga otfuraju natrag i onda pocne nonsalantno "shooting up". Ah, pobogu, dobro je izdurao do 1991.
Spandex, lycra, sljokice, mejk ap, tone laka za kosu, one platform cipeletine/cizmetine, the campness of it all, the attitude. I super im je stajalo! So bad it was actually great. Eh, cijela glam metal LA scena iz osamdesetih se moze sakrit pred njima.
Malcolm McLaren se sjeca.