The Last Broadcast

Trash is good

Da malo parafraziram Gordona Gekka. Koliko god da se pokusavam prodat pod tzv. kvalitetu u ukusu u meni potajno cuci "trash" koji jedva ceka izac na povrsinu kad dovoljno ne pazim. Sad si gledam police sa knjigama: Eco, Aristotel, Camus, Wittgenstein, da dalje ne nabrajam. Ali zabadava sve to kad se odmah do njih nalaze Motley Crue: The Dirt, Pamela Des Barres (I’m With The Band), Bebe Buell (Rebel Heart). Totalni saker sam za ovakvo stivo. Mozak mi ima vrlo mocan kapacitet za pamcenje trivijalnih budalastina prve kategorije. Tko ne bi zapamtio Nikki Sixxove podvige u Hong Kongu sa jedno 80-ak prostitutki i nezaboravno iskustvo kad je klinicki bio mrtav na stanici hitne pomoci? Ili Pameline eskapade sa Keith Moonom ili Jimi Pageom? A tek samodopadno pisanje Bebe “I was never a groupie and everyone was in love with me ‘cause I am so beautiful” Buell (jea, bejbe, nisi bila grupi maj ars). O autobiografiji Marianne Faithfull da i ne pricam. I sad mi drezdi J. Geils Band i njihova ‘Centerfold’. I jedva cekam novi nastavak serije "Mile High". Forgive me Lord, for I have sinned!