šiŠanje&bRijANJE

Natashaa i mufsi su me označili za ovaj blentavi lanac, pa ću napisati tih pet stvari, budući da sam dobra srca i teško odbijam ljude, a osobito one ženskoga roda i spola.


1. Gawrun se čita Goran, što mi je i ime dano po rođenju. Tako sam ljudima američke, australske, novozelandske i engleske nacionalnosti s kojima sam se virtualno družio objašnjavao kako mi se ime čita. Gaw-go, run-ran, s objašnjenjem da se to "r" čita onako, na španjolski način.
S tim se ljudima družih na mailing listi posvećenoj Captain Beefheartu, mome omiljenom glazbenom umjetniku. Mojim dolaskom na listu, tamo se počelo razgovarati o svemu osim o Beefheartu - davao sam im recepte za ajvar (i've - ur), a tako naučih i da se patlidžan na engleskom kaže egg-plant. Ne treba ni naglašavati da sam postao ljubimac i maskota, te da sam znatno pomogao promociji Hrvatske u svijetu.
A to gawrun vi izgovarajte kako hoćete.

2. aaaaaaaaaaaaaaaaaaassssssssssssssssssssssssssssssssssss
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeqqqqqqqqqqqqqqqqqqqq

Koji užitak!
To su slova tastature mog laptopa što ih neki dan uništih kokakolom. Kokakolu inače pijem izuzetno rijetko, pa je moja tuga tim veća. Budući da popravak košta užasno i strašno, umjesto toga kupih usb tastaturu (tipkovnica za jezično osviještene), pa ću sad biti u stanju napisati ponešto, ponegdje.

3. Obožavam rukomet, a osobito našu reprezentaciju u tom sportu, najdražu mi od svih naših reprezentacija u svim sportovima. Da sam žensko, bio bih grupi Ivanu Baliću. Ma, koji Ronaldinjo! Gledao sam čak i onu utakmicu u kojoj izgubismo od Argentine, koju je malo tko gledao jer smo tada važili za luzere. Ali odmah sam rekao da je taj Balić genija. I bio sam u pravu, naravno.

4. Svirao sam jednom kao predgrupa Lačnom Francu u Kulušiću. davno to bijaše. Ono što je bila najveća čast i naveći nastup našeg benda pretvorilo se u katastrofu jer smo se zasrali kao grlice. I sad me sram kad se sjetim.

5. Jednom sam nastupao na Gradačačkim književnim susretima. Uslijed nesporazuma, u nisam zapravo nastupio, nego sam se tri dana opijao i zajebavao po Gradačcu, ali honorar sam dobio. To su najljepši nastupi, oni kojih nema. Slično kao i promocije. Najdraže mi je predstavljanje moje druge knjige u IGK, kod Pintarića, koje se nije ni održalo, pola sata smo nagovarali jedni druge da počnemo, ali Mlinarec, Pintarić ili ja baš u tom trenutku ne bismo bili spremni, tako da odustasmo, predstavljanje knjige pretvorilo se u pijanku a meni ostaše lijepe uspomene.
Zato mi je najnapetije bilo predstavljanje treće knjige, također u IGK, za vrijeme rukometne utakmice Hrvatska-Španjolska na prošlom SP-u (vidi točku 3). Svi pametni u društvu bili su pred televizorom, a kad me je antisportski Pintarić natjerao da krenem na posao, angažirao sam prijatelja, zaluđenog kao i ja, da prati rezultat i dojavljuje. Kad mi je signalizirao da smo dobili, književna je večer procvjetala. Sjećam se i pičkaranja koje smo Pintarić i ja izveli te večeri, nakon kojeg su mi meni nakloni ljudi rekli da je rečeni Pintarić bahat i bezobrazan. Eh, Krešo je car.

Štafetu mladosti i radosti šaljem lepom Mariju, guznatom kuharu i političkom istomišljeniku.

Eto priča jedna stara. Baš stara. Nije ovdje da bi glumila neko remekdjelo, nego je ovdje kao posveta pradjedu Gogolju, djedu Dostojevskom, koji je veći genija od Tolstoja, iako se mora priznati da je Tolstoj bolji pisac, pa tatama Harmsu i Bulgakovu, koji je i sam nastavio Gogoljevu priču o veličanstvenom Čičikovu, a ja ovdje nastavljam njegovu, kao i Ahmatovoj i Cvetajevoj, tetkama.
Jer mene je rodila tetka, i to dvije.

Dakle, što se prije koju godinu dogodilo Čičikovu.


NOVI DOŽIVLJAJI ČIČIKOVA
u 7 kratkih točaka, s citatima na početku


«-Drž', drž', budale – vikao je Čičikov Selifanovu.
-Kada te dograbim sabljom! – vikao je feldjeger, koji mu je jahao u susret s brcima dugim jedan aršin.
-Zar ne vidiš, vrag ti dušu odrao, državne kočije ?»


«...Čičikov je psovao Gogolja:
-Izašle mu, đavoljem sinu, dabogda, ispod oka modrice velične slona! Napakostio je, uništio reputaciju, tako da čovjek ne može nigdje nos pomoliti.»



1. Dan proljetni, piri lagani lahor. Bistrooki, neobično odjeveni gospodin osvrće se i mrmlja na nekom srodnom, ali nerazumljivom jeziku sebi u bradu:
-Dobro sam došao, dobro sam došao. Ove mode nije bilo kad sam zadnji put svijetom hodio. Kako li se ne prehlade sirote krasotice?
Produžava korak i glasno izgovara na ruskom:
-Lijepo je ovdje među braćom.
Čičikov je krenuo na zapad jer je i onaj Miša Afanasjevič, nakon Gogolja, izblatio njegov lik i u majci Rusiji ne bi mogao ni glavu pomoliti da ga ne uhapse ili linčuju. Stvari su tamo postale strašno surove.
Ni sam ne zna kako je stigao u novo doba. Kao da ga je neka velika i svemoćna ruka bacila bez pitanja i upozorenja.
Snaći će se on, dočeka se taj na noge kako god ga baciš. Pliva Čičikov u kakav bilo brzac ga stavio, prepusti mu se ponekad, kad vidi da je tako mudrije, i ne potone on ni u kakvo blato ga gurnuo.
Našao se tako on u raju na zemlji, maloj zemlji za veliki odmor. Ali nije njemu do odmora. Odmah bi posao pravio.

2. Čičikov ulazi u lijepu zgradu banke, novoizgrađenu, svu u staklu i brzo suspreže svoje divljenje. Sporazumijeva se s vratarom. Gleda ga ravno u oči i čita mu dušu.
–Vas su.....poslali ? – muca vratar.
Čičikov gleda netremice i vratarova duša se topi. Telefonira i šapuće:
-Dolazi izaslanik, da. Oni su poslali. Naravno da je hitno.
Čičikov ulazi, pred njim su dva druga, kao brata.. Jedan je crn i malen, a drugi plav i visok. Pružaju mu ruku čvrsto je tresu i pomalo zbunjeno odmjeravaju njegovo demode odijelo.
Čičikov skreće pogled s jednog na drugog u ravnomjernom ritmu i vadi tajne čas iz crnog, čas iz plavog oka. Još minuta i neće više ni jedne ostati.
Sretan slučaj spojio je dva brata. Nisu znali da imaju brata, ni jedan ni drugi. Sreli su se u uredu za socijalno još za propaloga sustava i otkrili da im je obojici otac legendarni komandant Sava. Otad su nerazdvojni. Poslije su otkrili da im to ipak nije otac, da nemaju veze s tim zloglasnikom, što dokazuju i datumi njihovih rođenja. Nisu bili braća, ali su ostali bliski poslovni partneri.
Čičikov izlazi iz zgrade s kovčegom. Voli tradicionalne metode poslovanja, ali morat će proučiti nove izume: kartice i tekuće račune. Nisu mirovali dok me nije bilo, misli Pavel Ivanovič.

3. Na ulici ga gotovo pregazi veliki luksuzni njemački automobil. Lice poznato. Petruška. –Petruškice, vidim da si napredovao, pa koga voziš u ovom divnom čudu ? – tepa Čičikov.
-Sebe, odgovara Petruška.
-Moj je, sramežljivo doda Petja.
-Krenulo ti je, rode. Da dođe i tvoj čas, drago mi je. Povezi me, mili.
Petruška pristaje. Čičkov sjeda na zadnje sjedište. Noge može potpuno ispružiti.

4. Na križanju semafor. Petruška stoji. Čičikov proučava što se promijenilo u svim tim godinama. Puno toga, a opet nekako malo. Mali, malecni Cigančić dolazi i traži nešto sitnog. Čičikov ga gleda, očinski, toplo. Gladi ga po crnoj kosici i šapće mu.
Pali se zeleno. Čičikov odlazi sa svim sitnišom maloga Roma. Dječačić čvrsto stišće nepravilno odrezani komad žutog papira i maše za Mercedesom sive metalik boje. Musavo lice razvučeno u osmijeh otkriva biserno bijele zube.

5. Navečer sreće ženščinu. Poznato mu lice. Pa i ruski razumije.
–Što radiš ovdje, golubice ?
-Ja sam model, dragoviću.
-Što je to, krasavice?
-Slikaju moju ljepotu i plaćaju mi. Ili me obuku u skupe haljine pa šećem.
-I to plaćaju ?
-Plaćaju, plaćaju, itekako.
Čičikov se čudom čudi i ne može se čudu načuditi. Gleda zemljakinju, proučava. Lijepa jest, i odjevena divno, sve blješti na njoj, ali da se to tako može...
Prilazi im mladić besprizornog izgleda i mrko ga gleda. Čičikov produžuje korak.

6. Čičikov preuzima zadatak izviđanja situacije. Da vidi kako ljudi žive, kako su, gdje ih svrbi da ih Pavel Ivanovič počeše. Prosjaci ga i dalje zaustavljaju, ali više ga ne zanimaju . Za početak ima dosta.
U susret mu ide momak, momčina. Zašto kosu tako šiša ? – misli Čičikov. Kao da je nema, kao da je ćelav. A ovo malo što ima, naježilo se i uperilo i protiv neba i protiv boga.
Proučava tako Čičikov mladića i sudari se s njim, ramenom. Takve trikove koristi on da bi se onda sprijateljio s nekim, popričao, u dušu mu ušao i svoju dao. Gleda ga Čičikov u oči, a tamo ništa. Gleda opet, traži i samo rupu nalazi. Diže ruku prema njemu, ovaj je grubo odgurne, odbrusi nešto oštro i produži svojim putem. To se Čičikovu nikako ne sviđa. Stoji on i ne ide mu u glavu. Baci pogled za mladim čovjekom, pored njega djevuška, ista kao ona naša, misli Čičikov, ali nije, jer pričaju na njihovom bratskom jeziku. Čičikov produži. Dodatne podatke zatražit će od Petruške.

7. Čičikov i Petruška ulaze u auto. Žao mu se maknuti s ulice za tako lijepa vremena, iako je i u autu vrlo ugodno.
U Rusiji je klima oštra, a ovdje blaga kao kamilica, liječi bolesnog, zdravog krijepi. Duboko udahne prije nego uđe. Zrak je lijep ovdje malo iznad grada. Prijatelj stari divno ga je ugostio i udomio, milo gleda svojeg bivšeg gazdu i poštuje ga, osjeća to Pavel Ivanovič. Danas će biti veliki dan, misli Čičikov i bodri Petrušku:
-Pali, Petruškice !
Petruška pali.
Dok leti ravno prema nebu, Čičikov govori:
-Vratit ću se, vratit ću se opet.




A imaju Rusi i unuka, onog Viktora, na primjer. Samo da mu budizam ne dođe glave....



DODATAK (PODEBLJANI, DA SE ZNA):

Kao prvo, po Viktorom mislio sam na Peljevina. Kurkova i Jerofejeva, nažalost, nisam čitao. Potrudit ću se, časna pionirska.

I nisam spomenuo Čehova, a to si nikada neću moći oprostiti. Jebeš mene.


Nego, u četvrtak, 18.1. naša legolina nastupa u klubu SC-a, a društvo joj pravi Helena Burić kao čitačica i ja kao svirač-smetač.

Na kraju čitanja, naša grupa odsvirat će koju kompoziciju u novoj postavi, četveročlanoj.

Početak je u 9, ali ne ujutro, nego navečer. Tko ne dođe, govno glođe.
Osim ako ja ne dođem. Onda će to biti zbog opravdanih razloga.

Ali doći ću, doći.

Upitaše me zašto valja pročitati Austerlitz W.G. Sebalda.

Pa da pokušavam odgovoriti, iako je to nemoguće.

Radi se o knjizi koja ima slika, ali nije slikovnica, jer su te slike crno-bijele boje i nisu prikladne djeci, ne zato što bi prikazivale djeci nepoćudni sadržaj, nego stoga što mi se čini da bi djeci bile dosadne.

Te slike su važne. Ne znam je li vam se kad dogodilo da ne možete zaspati zato što, prisjećajući se nekog sitnog događaja, shvatite da se ne možete sjetiti velikih dijelova svog života. Onda palite svjetlo, listate albume s fotografijama i pokušavate odrediti kada je koja snimljena, što vam se u to doba događalo u školi, na fakultetu ili na poslu, u koga ste tada bili zaljubljeni, je li to bilo prije nego što ste počeli trenirali kung fu ili ste tada već svirali u bendu...

Najteže bude sve te događaje poslagati tako da budu sinkroni - gdje sam ljetovao između prve i druge godine faksa, u kojem sam bendu tad svirao, koga sam volio, koju sam muziku slušao, s kim sam se družio (jer i ljudi nestaju), što sam čitao...

Hvataš orijentire, računaš i shvaćaš da je ono što bi ti prvo palo na pamet da te netko zapita o tim stvarima potpuno pogrešno. A ljudi rijetko pitaju o tim stvarima, radije govore o njima.

Austerlitz je takav čovjek.

Što se mene tiče, tada i zažalim zbog toga što nikada nisam imao fotoaparat, osim starog ruskog Zenita, kojeg sam malo koristio i sad je u ormaru, ni sam ne znam kojem. Nedostaje fotografija, nedostaje faktografije, i sve postaje nepouzdano, ili postaje jesnije kako je sve nepouzdano.
Neko vrijeme vodio sam dnevnik, ali sam ga bacio jer u jednom trenutku nisam mogao podnijeti ono što je u njemu pisalo. Je li mi zbog toga žao, ne znam.

Austerlitz nije takav. On sve pamti, to mu je jedino što ima. Ne trebaju mu kolačići da bi se prisjećao, kao Proustu, kojeg uglavnom ne vole oni koji se pale na Bukowskog, a nisam siguran znaju li da je Hank volio Marcela.

Dakle, Austerlitz. Volim ga zbog više razloga, najvažnije ne umijem sročiti, pa ću spomenuti dva koja sam u stanju opisati:

1. Sebald koristi strukture u monolozima slične Bernhardovim ("..., rekao je XY, rekao je Austerlitz"), ali ton je posve drugačiji od Bernhardovog. Miran, precizan, savršeno crn.

2. Temeljno sranje koja je sudbina istresla na Austerlitza bio je holokaust, ali ovo nije knjiga o holokaustu. Sebald je o njemu napisao toliko koliko treba, nije dozvolio da ga pojede tema, nije je zloupotrijebio. To bi se za svaku knjigu te tematike koja išta vrijedi moralo podrazumijevati. Ali...

I još o slikama. Fotografije ljudi prije nego što su se spremili i otišli na odmor i slušanje opere, fotografije opernih dvorana pedeset godina nakon što su prestala kolektivna slušanja opere i posjeti Crvenog križa, dodaju ono što riječi ne mogu. S tim da to ne govori o Sebaldovom vladanju riječima, koje teško može biti bolje, nego o riječima samim.