Upitaše me zašto valja pročitati Austerlitz W.G. Sebalda.
Pa da pokušavam odgovoriti, iako je to nemoguće.
Radi se o knjizi koja ima slika, ali nije slikovnica, jer su te slike crno-bijele boje i nisu prikladne djeci, ne zato što bi prikazivale djeci nepoćudni sadržaj, nego stoga što mi se čini da bi djeci bile dosadne.
Te slike su važne. Ne znam je li vam se kad dogodilo da ne možete zaspati zato što, prisjećajući se nekog sitnog događaja, shvatite da se ne možete sjetiti velikih dijelova svog života. Onda palite svjetlo, listate albume s fotografijama i pokušavate odrediti kada je koja snimljena, što vam se u to doba događalo u školi, na fakultetu ili na poslu, u koga ste tada bili zaljubljeni, je li to bilo prije nego što ste počeli trenirali kung fu ili ste tada već svirali u bendu...
Najteže bude sve te događaje poslagati tako da budu sinkroni - gdje sam ljetovao između prve i druge godine faksa, u kojem sam bendu tad svirao, koga sam volio, koju sam muziku slušao, s kim sam se družio (jer i ljudi nestaju), što sam čitao...
Hvataš orijentire, računaš i shvaćaš da je ono što bi ti prvo palo na pamet da te netko zapita o tim stvarima potpuno pogrešno. A ljudi rijetko pitaju o tim stvarima, radije govore o njima.
Austerlitz je takav čovjek.
Što se mene tiče, tada i zažalim zbog toga što nikada nisam imao fotoaparat, osim starog ruskog Zenita, kojeg sam malo koristio i sad je u ormaru, ni sam ne znam kojem. Nedostaje fotografija, nedostaje faktografije, i sve postaje nepouzdano, ili postaje jesnije kako je sve nepouzdano.
Neko vrijeme vodio sam dnevnik, ali sam ga bacio jer u jednom trenutku nisam mogao podnijeti ono što je u njemu pisalo. Je li mi zbog toga žao, ne znam.
Austerlitz nije takav. On sve pamti, to mu je jedino što ima. Ne trebaju mu kolačići da bi se prisjećao, kao Proustu, kojeg uglavnom ne vole oni koji se pale na Bukowskog, a nisam siguran znaju li da je Hank volio Marcela.
Dakle, Austerlitz. Volim ga zbog više razloga, najvažnije ne umijem sročiti, pa ću spomenuti dva koja sam u stanju opisati:
1. Sebald koristi strukture u monolozima slične Bernhardovim ("..., rekao je XY, rekao je Austerlitz"), ali ton je posve drugačiji od Bernhardovog. Miran, precizan, savršeno crn.
2. Temeljno sranje koja je sudbina istresla na Austerlitza bio je holokaust, ali ovo nije knjiga o holokaustu. Sebald je o njemu napisao toliko koliko treba, nije dozvolio da ga pojede tema, nije je zloupotrijebio. To bi se za svaku knjigu te tematike koja išta vrijedi moralo podrazumijevati. Ali...
I još o slikama. Fotografije ljudi prije nego što su se spremili i otišli na odmor i slušanje opere, fotografije opernih dvorana pedeset godina nakon što su prestala kolektivna slušanja opere i posjeti Crvenog križa, dodaju ono što riječi ne mogu. S tim da to ne govori o Sebaldovom vladanju riječima, koje teško može biti bolje, nego o riječima samim.
Post je objavljen 05.01.2007. u 09:02 sati.