šiŠanje&bRijANJE

Natashaa i mufsi su me označili za ovaj blentavi lanac, pa ću napisati tih pet stvari, budući da sam dobra srca i teško odbijam ljude, a osobito one ženskoga roda i spola.


1. Gawrun se čita Goran, što mi je i ime dano po rođenju. Tako sam ljudima američke, australske, novozelandske i engleske nacionalnosti s kojima sam se virtualno družio objašnjavao kako mi se ime čita. Gaw-go, run-ran, s objašnjenjem da se to "r" čita onako, na španjolski način.
S tim se ljudima družih na mailing listi posvećenoj Captain Beefheartu, mome omiljenom glazbenom umjetniku. Mojim dolaskom na listu, tamo se počelo razgovarati o svemu osim o Beefheartu - davao sam im recepte za ajvar (i've - ur), a tako naučih i da se patlidžan na engleskom kaže egg-plant. Ne treba ni naglašavati da sam postao ljubimac i maskota, te da sam znatno pomogao promociji Hrvatske u svijetu.
A to gawrun vi izgovarajte kako hoćete.

2. aaaaaaaaaaaaaaaaaaassssssssssssssssssssssssssssssssssss
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeqqqqqqqqqqqqqqqqqqqq

Koji užitak!
To su slova tastature mog laptopa što ih neki dan uništih kokakolom. Kokakolu inače pijem izuzetno rijetko, pa je moja tuga tim veća. Budući da popravak košta užasno i strašno, umjesto toga kupih usb tastaturu (tipkovnica za jezično osviještene), pa ću sad biti u stanju napisati ponešto, ponegdje.

3. Obožavam rukomet, a osobito našu reprezentaciju u tom sportu, najdražu mi od svih naših reprezentacija u svim sportovima. Da sam žensko, bio bih grupi Ivanu Baliću. Ma, koji Ronaldinjo! Gledao sam čak i onu utakmicu u kojoj izgubismo od Argentine, koju je malo tko gledao jer smo tada važili za luzere. Ali odmah sam rekao da je taj Balić genija. I bio sam u pravu, naravno.

4. Svirao sam jednom kao predgrupa Lačnom Francu u Kulušiću. davno to bijaše. Ono što je bila najveća čast i naveći nastup našeg benda pretvorilo se u katastrofu jer smo se zasrali kao grlice. I sad me sram kad se sjetim.

5. Jednom sam nastupao na Gradačačkim književnim susretima. Uslijed nesporazuma, u nisam zapravo nastupio, nego sam se tri dana opijao i zajebavao po Gradačcu, ali honorar sam dobio. To su najljepši nastupi, oni kojih nema. Slično kao i promocije. Najdraže mi je predstavljanje moje druge knjige u IGK, kod Pintarića, koje se nije ni održalo, pola sata smo nagovarali jedni druge da počnemo, ali Mlinarec, Pintarić ili ja baš u tom trenutku ne bismo bili spremni, tako da odustasmo, predstavljanje knjige pretvorilo se u pijanku a meni ostaše lijepe uspomene.
Zato mi je najnapetije bilo predstavljanje treće knjige, također u IGK, za vrijeme rukometne utakmice Hrvatska-Španjolska na prošlom SP-u (vidi točku 3). Svi pametni u društvu bili su pred televizorom, a kad me je antisportski Pintarić natjerao da krenem na posao, angažirao sam prijatelja, zaluđenog kao i ja, da prati rezultat i dojavljuje. Kad mi je signalizirao da smo dobili, književna je večer procvjetala. Sjećam se i pičkaranja koje smo Pintarić i ja izveli te večeri, nakon kojeg su mi meni nakloni ljudi rekli da je rečeni Pintarić bahat i bezobrazan. Eh, Krešo je car.

Štafetu mladosti i radosti šaljem lepom Mariju, guznatom kuharu i političkom istomišljeniku.