Prošli tjedan sam malo zavirio u popis srednjih škola i zvanja koje se nude osnovcima za upis u prvi razred. Zanimljivo je da nigdje na popisu nisam vidio programera ili nekog sličnog zanatljiju. Najbliže tome bio bi računalni tehničar ili tehničar za računala (postoje varijacije na temu). Možda se varam, ali čini mi se da se i u tom slučaju radi o nekom općenitom, a ne o konkretnom zvanju. Pretpostavljam da tehničar za računala ima sat ili dva informatike više od ostalih, ali sumnjam da je to osmišljen program koji bi pokrio potražnju na tržištu.
Programer je vrlo traženo, a ako bi vjerovali i nekim kvazi istraživačima koji se bave tržištem rada, i vrlo privlačno zvanje. Mjesto na kojem možete najlakše i najbrže steći taj naziv su svakojaki tečajevi koji će vam omogućiti da za šaku kuna upišete tu titulu u radnu knjižicu. Da li krojači naših srednješkolskih programa smatraju da je osposobljavanje za programera tako jednostavno pa za to ne treba više od brzih tečajeva koji su kraći i od škole za vozačku dozvolu B kategorije?! Čak nema niti nikakvog standarda za ispit ili provjere kvalitete tih informatičkih škola za brzi upis zvanja u radnu knjižicu. Nije ni čudno da takvi programeri ne uživaju preveliki ugled kod poslodavaca. Za državnu i javnu upravu te velika poduzeća trebate imati fakultet pa vam taj instant tečaj neće pomoći dok mala, privatna poduzeća traže djelatnike koji znaju raditi, a da ste znali raditi sigurno ne bi upisivali tečaj.
Prosječni vlasnik naših informatičkih 'tečajnica' ionako samo prakticira metodu 'take the money and run' pri čemu je kvalitetno osposobljavanje polaznika zadnje na listi prioriteta. Kvaliteta predavača u 'tečajnicama' je vrlo sporna, umjesto kvalitetnih stručnjaka prije bi mogli govoriti o jednookima u zemlji slijepaca. Konkurencija je mnoge od njih nagnala na sniženje cijena pa ne mogu ni platiti kvalitetne predavače. Jedni su odabrali taktiku zapošljavanja nadobudnih studenata koji rade za kikiriki dok su drugi jednostavno odlučiti da ne plaćaju predavače.
Vratimo se našim redovnim obrazovnim ustanovama. Možda su krojači programa zaključili da je programiranje složen posao za koje je potrebno fakultetsko obrazovanje?! Samo tog zvanja nema ni među fakultetlijama što je sasvim logično. Informatičar s fakultetom ne bi trebao biti običan programer već bi u najgorem slučaju trebao biti developer (trenutno u upotrebi nema adekvatne hrvatske riječi) ili projektant.
Idealna situacija bila bi kad bi postojalo zvanje i program za programera koji bi se tim poslom mogao baviti odmah poslije srednje škole. Nakon nekoliko godina praktičnog iskustva mogao bi odlučiti da li želi prijeći u viši stupanj ili bi se zadovoljio samo programiranjem. Zašto bi uvijek trebali ići zadanim slijedom? Programer s nekoliko godina iskustva imao bi veće šanse da postane kvalitetan projektant nego srednješkolac općeg smjera koji bi odmah krenuo na fakultet i ne bi imao doticaja sa zahtjevima 'stvarnog' svijeta.
Neke od naših srednjih škola proizvode dobre programere, ali to ne rade namjerno, najčešće je to zasluga nadobudnih profesora koji ne rade po zadanom programu.
U moje vrijeme stanje je bilo još gore nego danas. Računala su bile egzotične igračke pa je informatička učionica u mojoj srednjoj školi 'puštena u rad' tek kad sam ja bio u drugom polugodištu 4. razreda. Profesor je predzadnji sat rekao da će svi oni koji ne dođu zadnji sat dobiti 4 pa su se svi pojavili na satu. Ipak je iz strateških razloga dvoje učenika dobilo 4 dok su svi ostali dobili 5. Poslije srednje škola u mojoj radnoj knjižici osvanulo je vrlo konkretno zvanje: 'suradnik u kulturno-znanstvenim ustanovama'. Do danas nisam uspio doznati što bih ja zpravo trebao raditi. ;-)
|
