• On/Off

you wonna see me burn but I'm 18 years old living fire

„zašto biti netko ili nešto što nisi,
kada si već sam po sebi izvor svoje izvornosti.
Pokušaj biti potpunije to što jesi.
Ne potiskuj, izrazi …“



…“Tko sam, možda se pitaš?

Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.

Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš

i ja sam svaka žena na koju naiđeš,

a opet ja sam samo jedna,ja."



Ja sam dug put bolnog iskustva.



ghost

Još se vidim kako preskačem zidove,mogu li to?
Iskočiti!

Ako svjesno zaboravim sve ono što želim zaboraviti,
kako to onda uopće mogu nazvati zaboravon?
Umara me ovaj život,i činjenica da ništa ne može biti jednostavno i dobro.
Ruke su mi pune riječi prekasno nastalih,
i dalje slažem misli i osjećaje.
Puno toga sam naučila kroz ove godine,
na primjer kako se skrivati iza vlastitog lica,
pustiti nadi da nadvisi stvarnost,
pa mi je sada stvarnost puno teža
nego što mogu podnijeti.
Izvještila sam se u skrivanju od sebe,
od drugih,
toliko sam dobra da teško prepoznajem i svoje misli
kada ih sretnem.
Na kraju dana ne prepoznajen sebe,
vidin samo trag u očima,mali,
skoro neprimjetan.
Dugo već ja nisan ja,tri godine ima već.
I zbog toga se ispričavan svojin prijateljima koji su me volili.
I svima koji me znaju,i onima koje su me upoznali u tom perijodu.
To san bila ja koja san mislila da moran biti,
ali bila san u krivu.
I zbog toga san izgubila.
Žao mi je.
Sada se vraćan sebi,
moran.
Tako je bolje.

Danas sam ustala a poželjela sam više nikada ustati,
to traje već dugo.
Što ima tako divno u ovon svijetu da vridi nastaviti?
Zašto se sve dobro događa drugome?

Šetala je...onako izgubljenog pogleda i zamršene kose.Svuda oko nje mrak,jedino se naziru obrisi visokih stabala zbog sjene mjeseca.
Kiša je počela padati.
Ona koja je voljela kišu nije to ni osjetila.
Kapi su se slijevale,klizile niz njeno lice,niz njenu kožu i tijelo.
Natapale su njenu kosu,koja je postajala sve teže i teža,poput
njena daha.
Korača i dalje nesigurna koraka,nimalo svjesna zašto to čini.
Pitajući se odakla joj ta snaga.
Tako dugo već hoda.
Misli je vode.
Dalje i dalje...
Odsutna duhom ne osjeća umor tijela.
Njeno krhko tijelo je postalo samo oruđe koje vodi putem,vodi do cilja.
Kojeg cilja?
Ne zna ni ona sama.
Zna samo da ne smije stati.Ako stane neće moći više nastaviti,a sada je predaleko da se vrati.
Izgubljena je.
Ne poznaje više doma,ni prijatelja.
Zna za san o ljubavi i njemu trči.
Teškog daha,izmorenog tijela po kojem se osim kišnih kapi kotrljaju i kapi njenog bića,da li su to suze ili znoj,ne zna ni ona sama.
Ide dalje i dalje a put postaje sve teži,pun zamki i kamenja.
Spotiče se i pada,ostavlja krvave tragove,podsjetnike boli na putu svog života.
Nastavlja dalje.
Spotiče se ponovo i pada na tlo.
Bez zadnjeg atoma snage pada pod teretom svojih snova i nadanja.
Tisuću suza na njenom licu brišu blato sa čiste kože,i ne daju joj da se spoji sa crnon sudbinon.
Ona se po prvi puta okreće,gleda iza sebe...
ne vidi ništa...gleda naprijed...ne nazire se ništa...
Kuda je krenula?
Kada će stići?


Preumorna da pricam,objasnjavam i
osjecanja svoja pokazujem.Prelijena.

Pitan se kako san ja dopustila da mi se to dogodi,
da se tako zatvorin u sebe.
I da više ne znan kako van.
Koji je tren presudija tome?

Izolirana sa svih stran.
Toliko toga nosin u sebi.
Nekad sama sebe začudin koliko jaka izgledan.
Sebe ne smatran jakon,ali tako izgledan.
I teško je održavati ravnotežu između onoga što drugi vide
i onoga što san ja.
Sve podniti sa smješkon.
Lice me boli od tog smješka,dobro uvježbanog i napamet naučenog.
Sa svih strana toliko očekivanja.
Koje se bojin neispuniti.
Živiti svačije snove i očekivanja!
A di san ja u svemu tome?

Ne volin kada me ljudi na svaćaju ozbiljno.
Pogotovo kada iman nešto za reći.
Ne volin površne ljude.

Osjećan se staro iako iman svega 18 godin,i umorno.
Od svega.
želin novi početak.



Postoji jedan pjesnik,meni jako drag,kojen se uvik iznova vraćan kada se ovakao osjećan.
Malo je pjesnika u nas koji su bili tako sami,napušteni,
koji su gajili s toliko ponosa kult samoće.Divne i bolne izolacije,nadasve bolne kada svijet postane grub,a prolaznici slučajni,nepoznvani,
hoće da sve znaju o tvojim ranama.On živi jedan osebujan svijet
koji se ne da oponašati,a ipak san u njemu našla jedan velik/mali
dio mene.
Tih i diskretan,prisutan i bjegunac,oprezan i povjerljiv.

MASKA

Duh neće oganj ugasiti,
tijelo se uzman bori.
Nitko te ne može spasiti,
O,srce,u šutnji izgori.

Umri bez ispovijesti,
Nemoj se krikom oglasiti.

Tek poslije velikog časa,
Kad mudro sklopim na prsima ruke,
Odat ću tvoje sne,
Mrtve će oči malo zaplakati
I kazat će sve;
Tada će lice postati tragična maska-
za vječnost.
Vladislav Kušan

Ne znam što da još ispričam o sebi,
moje tijelo i njegov sadržaj nikako da se složu.
Ne mogu naći zajednički jezik,i nikako da donesu odluku tko sam to ja.
Ali još sam uvijek tu,i nakon svega ne dam se.
Jer to sam ja.
Ja na putu.
još uvijek se čvrsto držin za neku glupu nadu koja kao da pluta i samo je pitanje vremena kada će je netko otpuhnuti.
I mene sa njom.
Misli su mi tako glasne da mi ne daju mira.
Zauzele su cijeli moj život,moje sve.
I ne daju mi slobodno disati.
Volila bi gledati svoj život kroz neke druge oči,
ne bit dio njega i samo ga promatrati i paziti na njega.
Kao vječno budno oko.
Kao najbrižnija majka.
Sve dok sve ne dođe na svoje mjesto,
onda i ja želin doći,pošteđena sve usputne patnje
i pitanja bez odgovora koja ne daju mira.

Teško je nekada izvući osmjeh na lice.
A nekad se on pojavi sam,i ne silazi.
Mal i tih.
Onakav kakav treba biti.
Iskren.
I moj.
Jer samo takav može biti moj,
iskren.


Danas je padala kiša i bija je težak dan,sutra me čeka još teži a ja san samo mislila kako bi bilo lipo ovako


ležati..

hm.

Htjela san riječima još jedanput objasniti sebe,sistematiziarti misli ali i osjećaje.

A onda mi je postala jasno.
Tako je jednostavno.

Uobičajeni ću post napisati kada me ponovno uhvati kriza indentiteta,možda ubrzo.
S mojin pesimizmom,
sigurno.

Ja v...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.