• On/Off

you wonna see me burn but I'm 18 years old living fire

„zašto biti netko ili nešto što nisi,
kada si već sam po sebi izvor svoje izvornosti.
Pokušaj biti potpunije to što jesi.
Ne potiskuj, izrazi …“



…“Tko sam, možda se pitaš?

Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.

Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš

i ja sam svaka žena na koju naiđeš,

a opet ja sam samo jedna,ja."



Ja sam dug put bolnog iskustva.



ghost

Živim neke druge godine.
Pogled i ruke sakrivam,jer ne želim da vidu da mi ruke više nisu tako jake,
ne želim da vidu sve ono što skrivan u oku.
Ne tiče se nikoga.
Naučila san da ljubav može biti površna.
Naučila san kako se ljudi proračunato daju,i naučila san da ja nisan takva.
Naučila san da volin sebe.Naučila san biti ponosna na sebe.
Zahvalila san Bogu što nisan kao drugi.
I po prvi puta u životu ja znan koliko vridn,
previše da bi se trošila na bezvrijedne ljude,
i na njihove djetinjarije.

Zaključak:ja volin sebe.
Volin svoje mane,čak volin i to što san tako zatvorena osoba,volin i to što ću svakome pomoći ali od nikoga neću tražiti pomoć.
Volin to što volin biti sama.
Volin i one stvari na meni koje me živciraju.
Volin to što znan što želim u ljubavi,i što ne odustajen.
Volin to što ne želin površne stvari.
Volin sebe kad san sama sa sobon.
Volin sebe i svoje stavove,i to što ih držin za sebe,čekajući pravu osobu s kojon ću ih podjeliti.
Volin to što mogu dopustit da mi dođe blizu samo onaj do koga mi je stalo.
Volin i to što znan da je griješiti ljudski.
Volin to što na kraju uvijek pamntin dobro.
I volin to što nisan u stanju nekoga povrijediti.
Ja san jedna i jedinstvena.

I to niko ne more prominiti.

A ako volin sebe to znači da tek onda mogu bit u stanju i voliti nekoga drugoga.Ali u tome neću nagliti.Jer muška rasa je u većini zlo.
A ja još nisan upoznal nekoga to će me uvjeriti u suprotno.
Ali ja ne odustajen od onoga za što živin.

Nisan umišljena,samo san zadovoljna osobon kakva jesan,i prihvaćan sebe takvu kakva jesan i volin se zbog toga.
Zar je to loše?
Voliti sebe?




Mislin da bi svako morao voljeti sebe.Imato samopoštovanje i biti samopouzdan.
Ne voliti drugoga,nego prvo voliti sebe kao osobu da bi mogli volit drugoga-postavimo si to kao cilj!

postoji li riječ

jedna jedina

u koju stanu godine, uspomene i tuga.

ona jedna koju mogu izgovoriti
i potom šutjeti znajući

da je sasvim dovoljna da kaže

sve što triba biti rečeno

Nekad mi se čini da točno mogu odrediti trenutak
u kojem sam prestala
vjerovati.
I,evo me na početku.
ili na kraju.
svejedno je.
Jer što tko zna
o mojim jutrima
sada kad i bez suza
mogu plakati?
što tko zna o tome
kako mi je
sa sobom samom
što tko zna o
pečatima tuge
utisnutim
u dane predamnom?
Ništa.

Evo me ponovno...
u zadnje vrime misli su mi zaokupile neka razmišljanja koja su mi uvik bila teška za priznati...
ona slavna rič na lj...
Valjda san tako odgojena,da ne pričam o tome,čuvan sve svoje osjećaje za pravi tren,za pravu osobu.
Sićan se kroz cijelo djetinjstvo da su me učili tome,punili su mi glavu time.
To je ostalo u meni.
I tako sve to skupljan u sebe,gomilan.
Ponekad se pitan što će biti kada to sve jednom eksplodira,toliko se toga nakupilo kroz sve ove godine.
Sve je tako dobro hermetički zatvoreno i nigdje ne postoji otvor kuda bi ti osjećaji procurili van iz mene.
A oni su tu,tako jako prisutni da nekad samu sebe iznenadim.
Svaki dan i svaki tren.
Osjećan se tako glupo dok to pišen,javno.
Sram me.
To uvjerenje da ovakvi moji osjećaji ne smiju biti izloženi pred svima,vjernost osjećajima i njihovo čuvanje je tako duboko ukorjenjeno u meni da me to živcira.
Spremna san podnijeti i to da me krivo shvatu i imaju krivo mišljenje o meni samo zato jer to,valjda iz straha,čuvan za sebe.
NIkad o tome nisan pisala na blogu,ne izravno,za to postoji moja mala crna bilježnica,sakrivena u kutiji martensica.
Koliko je samo ona mojih osjećaja upila,i još ih čuva na svojin već istrošenin stranicama.
Možda je ta mala crna biljažnica stvar koja me najbolje opisuje,u njoj se nalazi sve,tamo san ja.
Ona zna za sve moje borbe i boli,sve...
Nekad znan prevariti sama sebe uvjerenjem da oko mene osobe koje me okružuju znaju tko san i što osjećan,jer su ti osjećaji prisutni svaki tren i svaku sekundu u meni,oni izgaraju.
I mislin da ljudi vidu u meni.
Ali to je nemoguće,ljudi su prezauzeti sobom i svojin borbama da bi pokušavali vidjeti u druge,i zadovoljavju se onom slikom koju dobivaju,na temelju nje stvaraju dojmove i mišljenja.
Tako se dogodilo da mene ljudi vide kao onu koja sve podnese,i svemu se smije,jaka i luda,munjena.
To san ja za cili vanjski svit.
Sama san za to kriva.
I ne mogu reći da to nisan ja,jesan, ali jedan mali dio,krivi dio mene.
Onaj dio iz kojeg nikada ništa nećete saznati,onaj dio koji nikada neće priznati.
Ako i krenen nešto ozbiljno reći,onda misle da se zafrkavan.
Ja to želin,ja o svemu razmišljam i previše,o svemu iman svoj stav,čvrst,ali to se nikad ne vidi,ili se shvaća kao dobra šala.
Dosta mi je svega i sarkazma i omalovažanja,ma svih gluposti.
Možda zato jedva čekan da pođen na faks,da krenen iz početka,valjda se nadan da ću tamo među neznancima imati dovoljno hrabrosti okrenuti svoju pravu stranu svitu.
Kao tu na blogu.
Volin nove početke,daju toliko mogućnosti,
priliku da sve ostavimo iza sebe, i da se promijenimo.

Čudne su stvari kojih se ja bojin,
ne bojin se visina,uživan u njima,
ni morskih dubina,privlaču me,
ne bojin se nikakvih životinja,ni nakaza,
ne bojin se brzih vožnja,volin ih,
ne postoji nešto što me može lako preplašiti,uvik nađen u sebi snagu i hrabrost.
Ali bojin se sebe,
bojin se da se neću uspiti prominiti i da ću uvik ostati ovako zatvorena osoba,i da ću sve nastaviti čuvati u sebi.
I da ću i dalje znati kako se stvari mogu srediti samo kada bi progovorila,ali da i dalje neću ništa napraviti iz straha.
Bojin se sebe.
Ne znam ljubav dati.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.