ponedjeljak, 25.02.2008.
Nisam danas za pjesme,nekako mi se čini da ne smijem.
Nije mi do smijeha,
nisam baš danas,treba mi mira,
ne diraj me danas,
probudi me sutra.
Nedam nikome da dođe blizu.
Kada bi Bog baren na tren zaboravio da san njegova marioneta i dao mi malo sreće,možda bih i pustila nekome blizu sebe.
Ovako ne.
Možda san kukavica,bojim se pokazati da i ja imam srce.Znan da imam ali nikome to ne pokazujem,sram me,bojin se.
NIsan navikla na to da je drugima stalo do mene i do mojih osjećaja.
Živim sama sa svojim glupim ponosom i tvrdoglavošću.Naučila sam to.
Nije mi loše,valjda.
Nisam ništa drugo upoznala.
Možda postoji nešto bolje ali ja ne znan za to.
Ne da mi se objašnjavati sebe,pričati,ne da mi se...
Živim tiho,dišem ispod maske koju sam sama sebi stvorila.Ljudi od te maske očekuju da uvijek bude nasmijana,da je nije briga,da trpi sve a Ona to i radi,obična je marioneta društva.Djeluje usprkost meni.
Možda nekad ispod svega toga provirim Ja,ali se brzo vratim tamo iza gdje je sigurnije.Gdje nema nikoga i gdje sam sama.Tamo gdje je toplo ali i tamo gdje je najhladnije.
I žao mi je što san takva,što nisan u stanju izvesti predstavu do kraja.Ne želim da mi život bude pozornica,lažni sjaj.Ne pristajen na laž,radije ne pričan.
Tko zna možda jednog dana...
nedjelja, 17.02.2008.
Gdje? Pokaži mi!
Gdje? Kad tužne sudba ne voli.
I čime od svijeta da se branis?
Kao ruža?
Sa dva smiješna trna? Ili snom?
Uzalud, uzalud,
sve je protiv nas.
Osjećan ko da san zapela u nekoj glupoj knjigi...sve crno ispri mene i iza mene,nema izlaza.I nikako ne mogu zaklopiti korice i jednostavno pojti dalje.
Od uvik istih problema,od traženja srodne duše...dosta mi je toga...sada moran biti zadovoljna ako najden nekog sa dušon...
Ne volin ironiju...
najbolje bi bilo da si nabavin pasa,on će uvik biti uz mene...ili bar dok iman nešto od one hrane za pase.
Opet ironija...
utorak, 12.02.2008.
...i što sad?Samo tako krenuti dalje,kao da se ništa i nije dogodilo.Samo tako.
Ništa ne reći.Ići dalje,bez riječi.
Valjda se to očekiva od mene.
Drugi to tako vide,kao nešto...zapravo kao ništa.Ništa.
Ništa vrijedno spomena ni obzira.Ništa.
Čini mi se i glupo o tome pisati jer izgleda da svi od mene očekivaju da to shvatin ko ništa.
Ali pitanje je kako bi oni to podnijeli na mome mistu,bi li im zaista to bilo tako nevažno.
Možda je vamo to sve tako daleko,smiješno,tužno,apstraktno ali to je moj život.
Ta vama daleka priča dio je svakog mog dana.
Važno mi je to.
Ali valjda nema veze kako san...ma to san samo ja,je li tako?
Na kraju krajeva nisan ni navikla na bolje.
Vi ste važni.
Nikad nisan puno tražila ali nikad nisan to malo ni dobila.
...još me gane bol skrivene rane,
još me tišti žar pokojne zore
I ljubavi davno pokopane.
Previše si srce znalo voljeti!
I za to si moralo platiti.
DIPTIH
Nevoljko idem iz dana u dan
Tugom otrovan,
I pod kaputom nosim mrtav san.
A Bog ne sluti da su moji dani,
Strani i uplakani,
Bolesno cvijeće na razderanoj rani.
Susrećem bezbroj lica i ulica,
Na svakom uglu po dva srca biju,
Srca,
U koja ne smije tuga da uđe.
Sumarci tolike radosti kriju-
A sve su tuđe.
Protječu noći bez dna i sna,
A srce zna:
Tako će život proći u čekanju i samoći.
Ponekad boli uminu u vinu,
Pa s mislima o izgubljenom snu
Tiho tonem iz tminu.
Za otrov rana dosta melema nema,
Al ima rima i vrelih poema
Što samo meni do svitaja bruje.
Jer kada zora nebom zvijezde kosi,
A tornjevi mrtvve ure broje,
Dan u krilu nove boli nosi-
I sve su moje.
nedjelja, 10.02.2008.
Kako volim to tvoje tijelo.
Vidi, ova traka svjetlosti pada tocno na...
Jel' to samo moje?
Reci mi. Vazno mi je to.
Stvarno.
...........................
...Nisam znala da ovako je bolno kad shvatiš tko si,što želiš i što je tvoj život,tvoja stvarnost,mislila sam da ovaj čas je nešto,a nisam ni slutila da sve počinje prazninom,
Da ti ostaje praznina nakon zablude.
Da ti ostaje borba nakon života.
Da ti ostaje samoća uz prijatelje.
Da ti ostaje tupa bol nakon sreće,ma kakva ona bila.
Da ti se čini da je prošlost samo san,
Kada shvatiš što želiš ostaje ti samo da prestaneš da letiš.
Kada vidiš tko si pomiriš se s tim što si,
i odlučiš biti samo TI.
četvrtak, 07.02.2008.
Na internetu san našla neku simpa anketu,pitanja na koja triba dati odgovore,naizgled glupost...ali ja volin odgovarati na glupa pitanja,ona te uvik iznenadu i saznaš nešto novo o sebi.
Pa evo...
1.Zagrljaj ili poljubac?
-Ovisi o raspoloženju,ali ja mislin da je prije poljubac,intimniji je.
2.Pepsi ili Cola?
-Uvik i oduvik jedna,i jedina COLA.
3.Čokolada ili vanilija?
-Jedna san među rijetkin ljudima koji nisu oduševljeni čokoladon (da to tako rećen) pa definitivno vanilija.
4.Lover ili fighter?
-I'm fighter who is searching love.
5.Prijatelji ili obitelj?
-Obitelj,ali neki jako dobri prijatelji za me i jesu dio obitelji.
6.Ljubav ili novac?
-Ljubav,ljubav,ljubav.
7.Osobnost ili izgled?
-Uvik osobnost,izgled je nešto što me more privući ali ništa više.Lipota je prolazna.Volin ljude sa jakon osobnošću.
8.Boja očiju kod muških?
-Nevažna.Glavno da gledaju samo mene,haha
9.Kratka ili duga kosa?
-Priznajen,padan na dugu kosu.
10.Visina?
-Glupo pitanje,o tome nisan do sada mislila.Pa valjda da je moje visine ili veći,ne znan.
11.Pircing ili tatoo?
Na meni tatoo.To mi je baš lipo.Ne volin nikakve naušnice.Na drugima me nije brige,ukusi se razlikuju...ko san ja da sudin.
12.Najbolji frendovi frendice?
-Ne znan,ne dilin ih ko najbolje i manje bolje.
13.Najglasnija?
-Ja.
14.Najsramežljivija?
-Antonija Bobanović.
15.Jesi li zaljubljena?
-Nadam se da ne.
16.Vjeruješ li u ljubav na prvi pogled?
-Ne baš,bar mi se to ni do sada nikad dogodilo.Ne zaljubljivan se tako lako.Ali mislin da nan se more dogoditi da u jednon trenu osobu koju dugo poznivamo počnemo drugačije gledati i osjećati nešto prima njoj,pa sada ovisi kako gledamo na taj prvi pogled.
17.Koga si zadnjeg zagrlila?
-Medu,jučera kad san pošla leći.
18.Koja ti je zadnja osoba rekla da te voli?
Molim?
19.S kojom si osobon zadnjon pričala na telefon?
-Sa sestron.
20.Tko ti je slomio srce?
-Hm,hm...
21.Tko ti je zadnji rekao da te mrzi?
-Nitko nikad.
22.Uzimaš li drogu?
-Ne baš.Ali čudno ka čitan o učincima droge umisto da mi se to zgadi mene samo još više zanima.
23.Piješ li?
-Da.
24.Želiš li se udati?
-Da,ali ne uskoro.Fala.
25.Želiš li djecu?
-Da.
24.Vjeruješ li u sebe?
-Najviše.
25.Koji si zadnji film gledala u kinu?
-Ne sićan se.Valjda 300.
26.Možeš li podnijeti istinu?
-Da ako nije gruba,ha,hahaha...
27.Tvoja najveća slabost?
-Previše virujen ljudima.
28.Tvoj najveći strah?
-Da neće ništa od mene biti u životu.
29.Prva pomisao kad se probudiš?
-Kako volin ovu postelju i...da mi je još malo spati i....
30.Javiš li se na nepoznati broj?
-Ne,ne javin se ni na poznati.Zapravo ne koristin mobitel.
31.Je li se slažeš s roditeljima?
-Pubertet i slaganje s roditeljima...hm...not....
32.Za čim žališ?
-Ne znan.Možda za tin što nisan lažljivija.
...uglavnon to je to....
utorak, 05.02.2008.
hi people...
čudno me raspoloženje vata,flegma san živa danas.Zakon.
Što je moglo pojti krivo je pošlo...do kraja.
Situacija je do jaja...rekli bi neki.Da vidimo jedini mirni kutak u kući,moja četiri zida moran diliti sa sestron i znan da ćemo se za par dan poubijati!
I sa ti izdrži PAR MISECI DOK JOJ SE SOBA NE UREDI.
Dajte mi snage...
Onda nisan dva dana bila u školi.
Danas san pošla,pa san se vratila,zbog kiše...jep!Pošla san sa sestron i jednon ludon Tonon (koja me osramotila na radiu...ali san joj vratila
)u MM i tamo smo sidile neku uru ipo vrimena keseći se ko tuke.
Kladile smo se koja će pisma sljedeća svirati na radiu.Dobila san...ha,ha,ha.
Onda smo izašle iz MM-a i pošle do stare škole di smo kišobrane krele.
Posli toga nismo znale di ćemo a tribalo je ubiti još uru vrimena da bi došle doma kad dolazi trajekt,jer roditelji mislu da dolazimo trajekton a mi smo bile u Kunu.
Pa smo pošle...a di nego ravno na groblje.
I tako se lipo po kišici šetale i popričale s didon Rokon...ha,ha...
Skužile smo da je na groblju pokopano već unaprid pola živog stanovništva Kuna...spuky...
Naime dosta ljudi koje ja znan je stavilo svoju sliku na grob i godinu rođenja,ostavljajući prazno misto da se upiše godina smrti ka nas napustu.
Uff...to me malo šokiralo.
Zamislite da nas svih ka se rodimo oma upišu na nadgrobnu ploču...tako da oma znaš što te čeka.
Prava ironija.Kako li je tin ljudima ka dojdu na groblje i vidu svoju sliku tamo?
Posli toga smo pošle još đir do dućana da gubimo vrime,kao fol nekome nešto kupiti,ali niko nije ima ni kinte uz sebe.A onda pravac doma...
'Tata evo nas'...
'Kako to da ste već došle?'
'Smočile smo se pa smo odlučile pojti doma,ali ka smo se vraćale na trajekt smo zakasnili,pa smo došli kasnijin voznin redon.'
Sva srića da je sestra smislila priču i to rekla,ja san samo pognila glavu,umukla i pošla ča.Uvik me skužu ka se izmotivan i lažen.A štoš!Pa izbjegavan takve situacije.Ne vidin to ko manu iako u današnjen svitu čini se da je mana.
Sutra ne gren u školu opet(natjecanje iz vjeronauka),razrednik će me ubiti,već mi opasno priti razrednin ispiton,malo san si dala oduška prošlo polugodište,skoro pa da me i nije bilo u školi.
Zahvaljujući meni naš razred je prvi u školi po izostancima.Jupi ja!!
Nema nakon 15.02. više bižanja.
Moran se prisliti učiti,sve ove godine san prolazila s pet,ali san se malo zapustila...
Prošle godine san čak na polugodištu prošla s pet,iznenadilo me jer nikad ne računan prosjek.Ove godine još nisan ni pogledala svjedodžbu sa polugodišta.Moran se vratiti u formu,samo mi triba volje...a samo toga neman.
Da 'ljubavni' život ni ne spominjen...živa tragikomedija,u doslovnon smislu.
Reka bi Sanader 'Idemo dalje!',ali u mom razredu je opće poznato da sad ja za SDP pa se držin onoga 'Ti odlučuješ!'
...sa san se sitila vrimena predizborne kampanje...ludnica.U razredu smo se podili i napravili predstavu,ja san bila vođa SDP-a a jedan mali HDZ-a.A smiha...
OK...vidite koja san ja sve sranja sposobna napričati samo da ne mislin na ono što bi tribala.
Pa uživajte i smijte se mon tragikomičnon životu,bar ja to radin...jer drugo ne mogu...too proud for do anything else,and too stubborn...yeah...
pozzzzzzzzzz
utorak, 05.02.2008.
Padaj kišo,speri
ovu smrad gradsku.
Padaj,donesi ovom gradu nekadašnji sjaj.
Padaj kišo ne dopusti
da se u gradu ugušim.
Padaj kišo i dovedi me
na čisti gradski pločnik.
Padaj kišo i mene do novog jutra donesi
i onda kišo sa mene sve
grijehe speri
i pusti neka sunce
zablista na kapljama tvojim.
Padaj kišo...
subota, 02.02.2008.
Stojin i gledan nekoga u ogledalu...pogledan bolje i vidin...Čudno!
...to san ja.
Izvana tako drugačija,jednostavna,nasmiješena.
Osoba cijela,sa svin onin što mi treba.
I ruke su tu,noge,glava je na mjestu,oči,sve.
I stojin i ne mogu vjerovati da san to ja.
Čudno.
Ne uspijevan naći nikakvu poveznicu sa sobon u ton liku.
Ali sve isto-to san ja.
Dio moje osobe,jedan tako mali dio,
dio koji u očima drugih čini mene.
Laž.
Zapravo ne laž...samo jednostavno...dio istine.
Ali dio istine je isto kao laž.
Čudno.
Da li je to sve što vide u meni?
Tu smiješnu fasadu koju ni ne poznajen.
Tužno.
I tako jedno popodne,stojim ja i gledan kako postojin...
I shvatin da postojin i kao materijalno biće,
da živin u svijetu s ljudima koji vjeruju u fasade...
ne trude se pogledati jezgro...samo jezgro...
cijelu istinu.
Tužno.
