srijeda, 29.10.2008.
Evo,
makla san crno sa svoga bloga.
Dugo san mislila,i svatila san da nije u redu prepustit se crnilu.
I na sve gledati sa loše strane.Biti će vrimena za to,i prilika.
Nažalost.
Na nama je da odlučimo oćemo li pustit da nas to porazi.
Ali život nije samo high life,i da je,mi bi ljudi našli zamjerku i tome.Takvi smo.
Triba to znati priznati.
Nema pomoći od toga da se pustimo crnin mislima.
Probala san to,probala san sve.
I mogu razumiti svakoga.
Najbolje znan kako je lako žaliti sam sebe,ne truditi se i reći:"Meni se ionako ništa lipo neće dogoditi,pa čemu sve".
Lakše nego trgniti se,i pustit malo sunca u svoj život.
Čvrsto san se uvatila za ovaj optimizam,jer se bojin da je trenutni i da ću se brzo vratiti na staro.
U tamu.
A sviđa mi se ovo.Ovaj osjećaj.
Sića me na prošle godine,na vrime od prije 3-4 godine.
Kako san drugačija bila.
Falin sama sebi.Volila san otu Deu.Jako.
Volin i ovu,nemojte me krivo svatiti,ali onu pravu.
Ne ovu koja živi ovin ulicama,i u ovin zidovima,negu onu koja živi u meni.
I do koje se teško dolazi.
Tila bi je pokazati svitu,ali teško je okreniti novu stranicu.
Bi li me onda ljudi pripoznali?
Vjerojatno bi ih iznenadila.
A meni je lakše nekoga neugodna iznenaditi,razočarati nego pokazati drugu stranu.Iman osjećaj da to znači biti slabić,a li to nije ni blizu istina,baš suprotno od toga.
I znan to,svjesna san toga,a i dalje radin po staromu.
Ljuta san san na se.Na svoje ponašanje,na to što mi je toliki problem reći nešto,bilo što,tražiti pomoć.
A toliko toga ima za reći,toliko toga čime bi olakšala drugin ljudima,i napokon in dopusitla da me upoznaju i svatu.
Ovako sigurno neće.
Toliko je toga za ispričati.
Sada mi je lakše to reći,jer me prati osjećaj,da će sve doći na svoje,mora dojti.Ja oću jednostavan život,to je sve što oću.
Ne tribaju mi sapunice,ni drame,trileri,ma ništa od toga.
Gadi mi se to.
Sve što ja oću je najjednostavniji mogući život.Ništa ekstra,ne želin da me panti povijest,želin samo mali sritan život,sa ljudima do kojih mi je stalo.
To je sve.
Vidite ovaj svjetionik.Cilo lito san prolazila uza njega,i svaki puta bi pomislila da mi je biti svjetioničar na ton mistu.Ne mogu ja bez svjetionika.To bi volila probati,pa bar 1 misec provesti tamo.
Ovo mi je savršena slika.Obožavan roniti.Još ko dite mater me terala iz mora jer bi znala cila poplaviti.Meni je samo tribalo dati masku i ja bi bila sritna.
Onda san jedan put probala roniti sa bocon,i to je bilo to.Nema više povratka.Sada samo čekan priliku i nešto para da upišen školu ronjenja.
petak, 24.10.2008.
Nastojim biti jednostavna,ali u toj svojoj želji ljudi me doživljavaju kompliciranom.
Ovo sam ja,
samo još jedan otok u ovon svijetu razrušenih mostova.
Previše toga su ove oči doživjele.
Ovaj život je blijeda slika onoga što san ja htjela i zamišljala.
Sada kada san svjesna toga,
je li to znači da san odrasla.
Sada kada su sve iluzije iza mene,a ružičaste naočale odavno razbijene,
je li to znači da san odrasla?
Ako znači,vratite mi moje djetinjstvo.
Vi proklete noći,koje ste ukrele sve ono dječje u meni,
želin to nazad!
Doba kada su svi bili dobri,a ja naivna glupača.
Vratite mi to!
subota, 18.10.2008.
Poslije smrti naše kosti i meso su svojim smradom jedini svjedoci ovom lažnom životu koji živimo.
Mi smo uvjereni da smo jedinke i posebne,a nismo ni svijesni koliki je trag civilizacija i naša okolina ostavila na nas.
Često mislimo da su naše misli uistinu naše,a to je rijetkost,i takvi se ljudi moraju cjeniti jer su jedini reprezentativni uzorci čovjeka kakav je trebao biti.
Previše tuđih misli prlja um.
Toliko želja.Nevjerojatno.
A s druge strane,toliko padova.
Tako puno glupih misli i raspoloženja.
Toliko razočaranja.
Toliko poniženja.
Želim poderati ovaj život kao list papira i početi ispočetka.
U žarkim bojama.
Želim zaboraviti.
Ostaviti sve iza sebe.
Ali ne mogu.
Život ne daje dvije prilike.
I što sad?
Nastaviti dalje!
To jedino ostaje.
utorak, 14.10.2008.
Život je jedna velika ironija,obična farsa koju triba preživiti.
Ne daj Bože,da se slučajno izdvojiš svojin mišljenjen od drugih,ili osobnošću,ne daj Bože da rečeš nešto smisleno,
Sve što je normalno je bolesno.Svi su ljudi pukli.
Jednostavno pukli.
Toliko je sve pošlo krivo,da više ne znaš bi li se smija ili plaka.Evo ja se smijen.
Sve je bolesno,toliko bolesno da se moreš samo smijati,Čemu plakati kada se ništa neće prominiti,bila bi luda da plačen.
Samo pogledaj oko sebe,probaj najti jednu normalnu zdravu osobu.Evo ja san to danas probala...ali takve osobe nema!
Sve kopije kopija!
Opet se smijen!
Meni je ovo sve smišno,cili život!
Ljudi su smišni.
Cili se život muču za nešto,za što...za auto,kuću,stan,onu novu kotulu u izlogu,za sranja,za ništa drugo nego za sranja!
Prokleti materijalisti!
Zaboravili su živiti,zbog svih tih stvari kojima su se nakrcali.Postali su robovi tih stvari i ništa drugo.
Čovik kupi auto,i onda sve na što misli je kako će staviti benzinu u taj auto,kako će ga odvesti na servis,kao će ga oprati,onda plaća osiguranje za to auto,traži mu misto za parking,život mu postane taj auto.Samo kupujemo nove brige sami sebi.
A o mobitelima da ne pričan,neko zaboravi mobitel doma i oma istog trena postane živčen,ne zna di če sobon,ruke mu se tresu.
Ako slučajno nema šoldov na računu,na sve moguće načine dolazi do njih,ko drogeraš teški.Bolesno.
Najčešći odgovor na pitanje bez čega ne bi nikad moga je-mobitel!
Ne moreš a da se ne smiješ?
Ljudi a što je sa ljubavi,zdravljen...ma to očito nije važno,glavno da je mobitel tote!
O jadosti!
Jadni li smo!
Blaženo li je biti glup,onda si najsritniji!
Di mi svi gremo?Da prostiš ravno u ku***!!!
E pa ja neću!
Ljuti me sve to!
četvrtak, 02.10.2008.
Daj ruku,ne diši,i sjedimo tako
oborimo pogled dolji puni mira
bez misli sanjajmo.
Što hoće nek čini sreća koja bježi.
Ostavimo nadu.
Tiha i obzirna nak nam duša bude.
Pusti da krv nam u žilama sni.
I samo budi tu,
tiho uz mene šuti,
prisutan kao svjetlost bez glasa.
Nek' život je drugdje.
