srijeda, 29.10.2008.
Evo,
makla san crno sa svoga bloga.
Dugo san mislila,i svatila san da nije u redu prepustit se crnilu.
I na sve gledati sa loše strane.Biti će vrimena za to,i prilika.
Nažalost.
Na nama je da odlučimo oćemo li pustit da nas to porazi.
Ali život nije samo high life,i da je,mi bi ljudi našli zamjerku i tome.Takvi smo.
Triba to znati priznati.
Nema pomoći od toga da se pustimo crnin mislima.
Probala san to,probala san sve.
I mogu razumiti svakoga.
Najbolje znan kako je lako žaliti sam sebe,ne truditi se i reći:"Meni se ionako ništa lipo neće dogoditi,pa čemu sve".
Lakše nego trgniti se,i pustit malo sunca u svoj život.
Čvrsto san se uvatila za ovaj optimizam,jer se bojin da je trenutni i da ću se brzo vratiti na staro.
U tamu.
A sviđa mi se ovo.Ovaj osjećaj.
Sića me na prošle godine,na vrime od prije 3-4 godine.
Kako san drugačija bila.
Falin sama sebi.Volila san otu Deu.Jako.
Volin i ovu,nemojte me krivo svatiti,ali onu pravu.
Ne ovu koja živi ovin ulicama,i u ovin zidovima,negu onu koja živi u meni.
I do koje se teško dolazi.
Tila bi je pokazati svitu,ali teško je okreniti novu stranicu.
Bi li me onda ljudi pripoznali?
Vjerojatno bi ih iznenadila.
A meni je lakše nekoga neugodna iznenaditi,razočarati nego pokazati drugu stranu.Iman osjećaj da to znači biti slabić,a li to nije ni blizu istina,baš suprotno od toga.
I znan to,svjesna san toga,a i dalje radin po staromu.
Ljuta san san na se.Na svoje ponašanje,na to što mi je toliki problem reći nešto,bilo što,tražiti pomoć.
A toliko toga ima za reći,toliko toga čime bi olakšala drugin ljudima,i napokon in dopusitla da me upoznaju i svatu.
Ovako sigurno neće.
Toliko je toga za ispričati.
Sada mi je lakše to reći,jer me prati osjećaj,da će sve doći na svoje,mora dojti.Ja oću jednostavan život,to je sve što oću.
Ne tribaju mi sapunice,ni drame,trileri,ma ništa od toga.
Gadi mi se to.
Sve što ja oću je najjednostavniji mogući život.Ništa ekstra,ne želin da me panti povijest,želin samo mali sritan život,sa ljudima do kojih mi je stalo.
To je sve.
Vidite ovaj svjetionik.Cilo lito san prolazila uza njega,i svaki puta bi pomislila da mi je biti svjetioničar na ton mistu.Ne mogu ja bez svjetionika.To bi volila probati,pa bar 1 misec provesti tamo.
Ovo mi je savršena slika.Obožavan roniti.Još ko dite mater me terala iz mora jer bi znala cila poplaviti.Meni je samo tribalo dati masku i ja bi bila sritna.
Onda san jedan put probala roniti sa bocon,i to je bilo to.Nema više povratka.Sada samo čekan priliku i nešto para da upišen školu ronjenja.
