White Tiger

*POZOR! (Update!) Upravo sam primio mail od jednog od mojih čitatelja. U.s.s. kaže da je zbunjen time što je već jednom objavljeno 18 poglavlje. Ja sam bio šokiran kad sam to čuo. Priča je bila kao da su se svi međusobno poubijali, a na kraju se doznaje da je to sve bila kazališna predstava. Dr.r. nightsaber je napisao taj post dok sam ja (valjda) bio u Osijeku, a zatim ga izbrisao prije nego sam se vratio natrag kući. Samo da vam objasnim ukoliko ste ono pročitali.*

*Pozdrav svima koji me čitaju. Došao je taj dan... zadnje poglavlje... Evo nadam se da će te barem uživati jer je ovaj post drastično veći od bilo kojeg predhodnog poglavlja (četiri pune stranice). Zahvaljujem se svim svojim čitateljima. I da, u srijedu će biti detaljan opis svih glavnih likova, i najava sljedećeg romana. I još jedna (ali loša) vijest. Nightsaber je izgubio lozinku i mail, tako da ne može ući u svoj blogeditor. Nadajmo se da će ubrzo to (nekako) popraviti... I da... Pošto je tako oslabljen, priznao je da mi je mjenjao i ubacivao neke (dirty) rečenice usred postova. Nadam se da ih je barem nabrojao sve.*

Katja je stajala u šoku metar udaljena od Marilyn koja je držala uperen pištolj prema njoj, dok se Sonja približavala iza nje. Mihajlo nije pokazivao nikakve znakove života, dok je Katja bila blijeda poput krpe od svih šokova doživljenih u zadnjih par sati. Katji se činilo sve vrlo usporeno shvativši u kakvoj je problematičnoj situaciji, a ono što ju je najviše mučilo je pitanje što je s Mihajlom iako nije pokazivala nikakve emocije, već je bila ukipljena u šoku...
-Dobro što ćemo učiniti? –upita Marilyn dok su stajale u trokutu, a pištolji bili upereni u Katju.
-Privesti Dimitriju, naravno...-odgovori Sonja
-A da možda prvo razmislimo o nekoj boljoj ideji...
-Reci mi, Marilyn, dali bi ti bilo lakše –dok je to govorila, svoju metu je s Katje skrenula na Marilyn- da ipak tebe žrtvujemo?
-Tako znači? Sad reci ti meni, –također je u tom trenutku uperila pištolj prema Sonji- dali bi ti bilo lakše da ipak sad riješimo neke neisplaćene račune?
-Slažem se da ih ima puno!
-Neke stvari ti duguješ meni, neke stvari ja dugujem tebi!
-Vi ste bolesne! –Izdere se Katja dok su joj suze lile niz probljeđeno lice
-Ušuti! -Odrješito Sonja odbrusi Katji i nastavi se prepirati sa Marilyn- Najbolje da sad to odmah riješimo! Da više nikad ne bude dilema i sličnih stvari.
-Onda... čime da započnemo?
-Možda da odmah razjasnimo onaj događaj.
-Rekla sam ti već po ne znam koji put! Nisam ga htjela ubiti!
-Kasno… Prekasno da se i na najmanji način pokaješ!
-Samo malo, i ti duguješ meni meke stvari!
-Pa… kakve stvari?
-Nemoj zaboraviti zbog koga je moja mama završila u ludnici. Ti si ju prijavila!
-Ona je i ovako ostala samo biljka.
-Ja sam se brinula o njoj! I nastavila bih se brinuti da sam mogla.
-Pretjeruješ!
-Ja pretjerujem?! Nisam ti ja kriva što se tvoja mama prodavala na ulici…
-Bolje pripazi što govoriš!
-Nepoznata nesretna žena, ležala je u rijeci…
-Prestani!
-…gola, silovana…
-Rekla sam da prestaneš!
-…što su ljudi sve u stanju učiniti za novac…
-PRESTANI!!!!! –Izdere se Sonja na Marilyn te u tom trenutku povuče okidač pištolja koji je držala uperen u Marilyn. Pogodila ju je u stomak. Marilyn nije izgovorila ni jednu riječ, ili barem krik , ona je samo blijedo pala na pod svom svojom dužinom i širinom.
-Marilyn!- Vrisnula je Katja kleknuvši brzo pored nje, dok je rukama lamatala okolo ne znajući ni sama što pokušava.- Ubila si ju! –Reče Sonji, dok je ona još uvijek držala dah
-Što sam to učinila?...-Reče Sonja tek kad je u potpunosti shvatila što je učinila, dok ju je Katja gledala izravno u oči. Što ju je više gledala, Sonja ju je sve više i više zastrašivala svojim izgledom. Sonja je polako svoj pogled sa Marilyninog tijela podigla na Katju, na što je ona panično počela bježati. Još jedan trenutak Sonja je sačekala, a zatim opalila još jedan metak, uperen prema Katji no ovaj put bez uspjeha. Katja je pobjegla iz tog hodnika, te skrenula desno prema stepenicama koje vode za kat više, a Sonja ju je pratila, što se mogao čuti iz zvuka njezinog trčanja. kao da uopće nije pokušavala biti tiša. Katja je instinktivno krenula prema stepenicama koje su bile odmah desno do stepenica koje su je dovele na kat više. Penjući se prema višim katovima nije ni bila svjesna da će na kraju završiti na krovu. Još jednom je pogledala gdje joj se nalazi proganjateljica, a zatim izašla van sakrivši se iza ogromnog dimnjaka.
-Gdje si?! –Izdere se Sonja kad je i ona stigla na krov. Katja se nije odazivala, no to Sonju nije spriječilo da odustane od potražnje. Pokušala je naći njezine tragove u snijegu, no ipak je bilo teško jer su bili izmiješani mnoštvo drugih tragova.
-Gdje si?! –Upita ponovno hodajući polako po krovu s oprezom. Katja se nije usuđivala ni proviriti gdje se njezina proganjateljica uopće nalazi, već je prisluškivala njezino drobljenje snijega. Sonja joj se približavala ni ne znajući to, a kako je prolazila pored dimnjaka tako se i Katja skrivala na suprotnu stranu što je tiše mogućim korakom. Kako je hodala nagazila je na nešto metalno, te kad se Sonja udaljila, polako je čučnula te polako izvukla dugačku metalnu šipku, čekajući pravu priliku da ju udari...
-Sad je pravi trenutak! -pomisli Katja dok je Sonja stajala blizu ruba krova. Katja se zaletjela prema njoj, no Sonja je bila brža. Čuvši korake opalila je još jedan metak. Katja je na prvi tren stala od šoka, no nepogođena, udarila ju je najjače što je mogla. Sonja se srušila, a pištolj joj je ispao iz ruke.
-Platit ćeš za ovo!- Reče Sonja u bolovima, tražeći pištolj u snijegu. Katja je u prvi mah imala iste planove, tj. pronaći pištolj no odlučila je pobjeći pustivši metalnu šipku. Sonja je uspjela pronaći pištolj, te ga brzo naciljala prema Katji dok je već bila kod vrata, a zatim povuče okidač. -KLIK! -to je bio jedini zvuk koji je proizveo taj pištolj.
-Kvragu! -izderala se Sonja.
***
Dok se Mihajlo osvještavao na podu te dok mu je krv sve slabije i slabije curila niz slabinu prišla mu je jedna djevojčica.
-Jeste li dobro? -Ona upita.
-Tko...tko si ti? -reče u silnim mukama
-Zovem se Ljudmila. Jeste li dobro?
-Pa zar izgledam tako? Ali nije tako strašno. Metak me samo okrznuo...
-Mogu li vam kako pomoći?
-Da, nazovi nekoga!
-Kako da nazovem.
-Jel tu ima negdje telefon... ili tako nešto?
-Imamo. Na gornjem katu.
-Pozovi... policiju!
-Policiju?
-Da!
-Dimitrij će se jako naljutiti!
-Slušaj me! Ovo je jako hitno. Moraš pozvati policiju.... taj... kako se zove...?
-Dimitrij?
-Da! Neću dopustiti da ti IŠTA napravi!
-On je jako opasan...
-Obećavam!
Ljudmila ga je pogledala vrlo uplašeno. U očima joj se moglo vidjet da to ne želi napraviti.
-Obećavam...! -Ponovi Mihajlo još jednom, još glasnije.
-Dobro... i što da kažem?
-Objasni gdje se tvornica nalazi, objasni im da je tu opći kaos i još nazovi hitnu. Kreni odmah.- Reče dok se iz ležećeg stanja premiješao u sjedeći.
-Policiju i hitnu! Dobro!
-Požuri se! Ne osvrći se!
Ljudmila je odmah potrčala prema stepenicama gore govoreći-Policiju i hitnu, policiju i hitnu, policiju i hitnu, policiju...- A zatim je stala kad je ugledala Dimitrija kako se spušta niz stepenice.
-Što si sad rekla? -upita ju Dimitrij.
-Ništa! -odgovori prestravljeno
-Ma ozbiljno?! Meni se čini da si izrekla riječ 'policija'!
Dok se Dimitrij derao na Ljudmilu, Mihajlo se ustao držeći se za veću ranu na slabini od metka te se polako prišuljao do ugla, gdje se iza nalaze stepenice...
-Nisam to rekla!-reče Ljudmila
-Još mi i lažeš sada?! -odgovori Dimitrij te ju uhvati za majicu i digne.
Mihajlo se u taj trenutak zaletio prema Dimitriju pokušavajući ga oboriti s nogu, no zbog velikih bolova baš i nije uspijevao. Dimitrij je spustio Ljudmilu, a zatim ga udario u stomak i u glavu te ga gurnuo od sebe i srušio. Mihajlo se još jednom ustao te se zaletio prema Dimitriju koji je stajao na rubu stepenica bez ikakve ograde, a između stepenica je bila ogromna rupa. Dimitrij je vrištao dok je padao između svih stepenica, dok se Mihajlo našao na stepenicama niže. Ljudmila je odmah potrčala prema njemu te ga opet upitala:
-Jesi li dobro! -no ovaj put puno histeričnije, na što joj je odgovorio stenjajući od još većih bolova:
-Jesam... zapravo i ne baš najbolje, ali ustat ću se. Mogu ja sam! Nazovi policiju! Brže!
Ljudmila ga je poslušala i potrčala na kat gdje se nalazi jedini telefon. Ušavši u prostoriju s telefonom, otkucala je broj policije te sve napravila kako joj je Mihajlo objasnio. Policija ju je zamolila da ostane na telefonu što je duže moguće što je i poslušala, sve dok nije čula kako netko dolazi...
-Samo malo...-Reče Ljudmila kad je čula kako netko korača. Približavala se vratima, a zatim je neki ženski glas progovorio:
-Kako si samo mogla?! -izdere se te ju uhvati za ruku u tami- Cijelu zajednicu dovodiš u opasnost! -Ljudmila se opirala, ali bezuspješno...
***
Pokušavajući pobjeći iz tvornice Katja se i izgubila. Sve prostorije i svi hodnici kao da su bili isti; mračni, hladni, puni cijevi i pomalo sablasno...
Dok se šetala kroz hodnike opazila je buku u jednoj od prostorija. Iako se užasno bojala, odlučila je izvidjeti o čemu se zapravo radi stoga se približila širom otvorenim vratima. Unutra je radio neki vrlo dugački stroj sa pokretnom metalnom trakom koji najvjerojatnije služi za reciklažu ili nešto slično, a bio je i vrlo glasan. Ali razlog zbog čega je ušla u tu prostoriju je bio prozor koji je htjela razbit jer se odmah iza nalazilo stablo preko kojeg se kanila spustiti ukoliko je to moguće. No kad je ušla u prostoriju, metalna su se vrata naglo zatvorila, a iza njih stajala je Sonja sa šipkom koju je Katja još ispustila na krovu. Dok je Katja stajala ukipljeno, Sonja se prema njoj zaletjela te ju počela udarati šipkom na što je Katja čak i pala na pod.
-Prestani… molim te… prestani! –molila ju je Katja
-Glupačo… jedna… odvratna!… Sad… ti je kasno da se kaješ! –vikala je Sonja, a između riječi ju je udarala. Katji se zamračilo na trenutak pred očima, a kad je opet normalno progledala našla se na širokoj pokretnoj traci koja vodi u smrt. Ono što je mogla vidjeti što se nalazi poslije tog otvora je plamen i mnoštvo drobilica.
-Oh ne! To se ne događa! –vrištala je od straha te se ustajala pokušavajući pobjeći sa te trake, no onda se Sonja opet umiješala:
-Ubit ću te! –vikala je ne dajući joj da se spusti sa trake, no kako joj to i nije uspijevalo i sama se popela na nju, ali na njezinu nesreću ostavila je metalnu šipku samo par metara od trake.
-Nećeš se izvući ovaj put! –vikala je Sonja dok su se hrvale te vukle za kosu međusobno.
-Ostavi me na miru!
-Nemaš izbora! Ti si već mrtva! –reče kad je ugledala već dignuta vrata. Pokušavala ju je strpat unutra no Katja se nogom snažno odupirala te ju uhvatila za odjeću i nije puštala, te reče u vrisku:
-Jesi li ti normalna? Ostavi me na miru!
-Glupačo crkni! –odgovori gušeći ju. Katja je pokušavala maknuti njezine ruke no nije uspijevala, jer je Sonja jednostavno bila jača. Ne znajući ni sama što hoće stavila je svoje dlanove na njezino lice, a zatim uprla prst u njezino oko, što je Sonju oslabilo barem na trenutak, a zatim ju je još naknadno udarila najjače u nos. Sonja je vrištala od bolova dok je Katja napokon bila u prednosti. Opirući se nogom o rub, dok joj je traka prolazila ispod jakne uspjela se ustati te skočiti na Sonju koju je srušila u ležeći položaj. Sonja je završila iza vratašca no još uvijek se držala za Katjinu nogu te vrištala jer od nje do plamena ostaje još samo par metara.
-Pusti me! –vikala je Katja te naglo spusti i priklješti vrata na Sonjine ruke koje su ju na kraju i ispustile.
Dok je Sonja vrištala Katja se spustila sa trake te skočila kroz već napuklo staklo pokušavajući se uhvatit za drvo. Na njezinu žalost, nije uspjela te je padala kroz grane što joj je ublažio pad....
Ležala je na podu dok je nekolicina ljudi trčalo prema njoj?
-Jesi li dobro?- upita ju neki mladić dok joj se pred očima sve više i više mutilo, a potom je pala u nesvijest…
***
-Jesi li dobro? –upita ju njezin otac grleći ju dok se osvještavala na krevetu.
-Gdje sam?
-U bolnici.
-Kako je Mihajlo?
-On je već kod kuće…
-A što je s Marilyn i Katjom?
-Marilyn je preživjela,… na intenzivnoj njezi je i probudila se, dok za Sonju… pretpostavljaju da su našli njezine izmrvljene kosti i pepeo u prostoriji iz koje si ti izletjela. Sad se odmori, ali morat ćeš sve objasniti policiji, a morat ćeš i meni…
Nakon podužeg razgovora između Katje i njezinog oca, upitala ga je smije li posjetiti Marilyn, što joj je odobrio. Katja je u dobrom stanju i već danas odlazi kući.
Prilazeći polako prema vratima Marilyn ju je gledala vrlo slabim pogledom.
-Kako si? –upita Katja, uhvativši ju za ruku.
-Dobro sam… tako barem kažu. Uspjeli su spriječiti krvarenje.
-Drago mi je da to čujem. Sad idem kući pa sam ti se samo htjela javiti.
-Ti barem ideš kući. Ja ću nakon svega ovoga najvjerojatnije ići u popravni dom…
-Žao mi je…
-Ma dobro… ali sad molim te idi. Treba mi odmor.
-Nisam ht…
-Ma nije da te ne želim ovdje, već mi je stvarno potreban odmor. Očekujem da ćeš me posjetiti poslije.
-Naravno, hoću. Potrudit ću se da još jednom danas dođem. Sad… idem. Tata me čeka. Vidimo se! -osmijehne joj se Katja na što joj je Marilyn također uzvratila smiješkom
-Dobro, doviđenja!
Kad je Marilyn bila sigurna da je Katja dovoljno udaljena da ništa ne čuje, i da nitko nije pretjerano blizu, šapnula je: -Možeš izaći?
-Napokon! –reče Sonja izvlačeći se ispod kreveta.
-Možeš mi samo reći?... čiji je pepeo, za kojeg policija vjeruje da je tvoj?
-Od iste one osobe koja je i pozvala policiju…

*KRAJ SEZONE*