White Tiger

*POZOR! (Update!) Upravo sam primio mail od jednog od mojih čitatelja. U.s.s. kaže da je zbunjen time što je već jednom objavljeno 18 poglavlje. Ja sam bio šokiran kad sam to čuo. Priča je bila kao da su se svi međusobno poubijali, a na kraju se doznaje da je to sve bila kazališna predstava. Dr.r. nightsaber je napisao taj post dok sam ja (valjda) bio u Osijeku, a zatim ga izbrisao prije nego sam se vratio natrag kući. Samo da vam objasnim ukoliko ste ono pročitali.*

*Pozdrav svima koji me čitaju. Došao je taj dan... zadnje poglavlje... Evo nadam se da će te barem uživati jer je ovaj post drastično veći od bilo kojeg predhodnog poglavlja (četiri pune stranice). Zahvaljujem se svim svojim čitateljima. I da, u srijedu će biti detaljan opis svih glavnih likova, i najava sljedećeg romana. I još jedna (ali loša) vijest. Nightsaber je izgubio lozinku i mail, tako da ne može ući u svoj blogeditor. Nadajmo se da će ubrzo to (nekako) popraviti... I da... Pošto je tako oslabljen, priznao je da mi je mjenjao i ubacivao neke (dirty) rečenice usred postova. Nadam se da ih je barem nabrojao sve.*

Katja je stajala u šoku metar udaljena od Marilyn koja je držala uperen pištolj prema njoj, dok se Sonja približavala iza nje. Mihajlo nije pokazivao nikakve znakove života, dok je Katja bila blijeda poput krpe od svih šokova doživljenih u zadnjih par sati. Katji se činilo sve vrlo usporeno shvativši u kakvoj je problematičnoj situaciji, a ono što ju je najviše mučilo je pitanje što je s Mihajlom iako nije pokazivala nikakve emocije, već je bila ukipljena u šoku...
-Dobro što ćemo učiniti? –upita Marilyn dok su stajale u trokutu, a pištolji bili upereni u Katju.
-Privesti Dimitriju, naravno...-odgovori Sonja
-A da možda prvo razmislimo o nekoj boljoj ideji...
-Reci mi, Marilyn, dali bi ti bilo lakše –dok je to govorila, svoju metu je s Katje skrenula na Marilyn- da ipak tebe žrtvujemo?
-Tako znači? Sad reci ti meni, –također je u tom trenutku uperila pištolj prema Sonji- dali bi ti bilo lakše da ipak sad riješimo neke neisplaćene račune?
-Slažem se da ih ima puno!
-Neke stvari ti duguješ meni, neke stvari ja dugujem tebi!
-Vi ste bolesne! –Izdere se Katja dok su joj suze lile niz probljeđeno lice
-Ušuti! -Odrješito Sonja odbrusi Katji i nastavi se prepirati sa Marilyn- Najbolje da sad to odmah riješimo! Da više nikad ne bude dilema i sličnih stvari.
-Onda... čime da započnemo?
-Možda da odmah razjasnimo onaj događaj.
-Rekla sam ti već po ne znam koji put! Nisam ga htjela ubiti!
-Kasno… Prekasno da se i na najmanji način pokaješ!
-Samo malo, i ti duguješ meni meke stvari!
-Pa… kakve stvari?
-Nemoj zaboraviti zbog koga je moja mama završila u ludnici. Ti si ju prijavila!
-Ona je i ovako ostala samo biljka.
-Ja sam se brinula o njoj! I nastavila bih se brinuti da sam mogla.
-Pretjeruješ!
-Ja pretjerujem?! Nisam ti ja kriva što se tvoja mama prodavala na ulici…
-Bolje pripazi što govoriš!
-Nepoznata nesretna žena, ležala je u rijeci…
-Prestani!
-…gola, silovana…
-Rekla sam da prestaneš!
-…što su ljudi sve u stanju učiniti za novac…
-PRESTANI!!!!! –Izdere se Sonja na Marilyn te u tom trenutku povuče okidač pištolja koji je držala uperen u Marilyn. Pogodila ju je u stomak. Marilyn nije izgovorila ni jednu riječ, ili barem krik , ona je samo blijedo pala na pod svom svojom dužinom i širinom.
-Marilyn!- Vrisnula je Katja kleknuvši brzo pored nje, dok je rukama lamatala okolo ne znajući ni sama što pokušava.- Ubila si ju! –Reče Sonji, dok je ona još uvijek držala dah
-Što sam to učinila?...-Reče Sonja tek kad je u potpunosti shvatila što je učinila, dok ju je Katja gledala izravno u oči. Što ju je više gledala, Sonja ju je sve više i više zastrašivala svojim izgledom. Sonja je polako svoj pogled sa Marilyninog tijela podigla na Katju, na što je ona panično počela bježati. Još jedan trenutak Sonja je sačekala, a zatim opalila još jedan metak, uperen prema Katji no ovaj put bez uspjeha. Katja je pobjegla iz tog hodnika, te skrenula desno prema stepenicama koje vode za kat više, a Sonja ju je pratila, što se mogao čuti iz zvuka njezinog trčanja. kao da uopće nije pokušavala biti tiša. Katja je instinktivno krenula prema stepenicama koje su bile odmah desno do stepenica koje su je dovele na kat više. Penjući se prema višim katovima nije ni bila svjesna da će na kraju završiti na krovu. Još jednom je pogledala gdje joj se nalazi proganjateljica, a zatim izašla van sakrivši se iza ogromnog dimnjaka.
-Gdje si?! –Izdere se Sonja kad je i ona stigla na krov. Katja se nije odazivala, no to Sonju nije spriječilo da odustane od potražnje. Pokušala je naći njezine tragove u snijegu, no ipak je bilo teško jer su bili izmiješani mnoštvo drugih tragova.
-Gdje si?! –Upita ponovno hodajući polako po krovu s oprezom. Katja se nije usuđivala ni proviriti gdje se njezina proganjateljica uopće nalazi, već je prisluškivala njezino drobljenje snijega. Sonja joj se približavala ni ne znajući to, a kako je prolazila pored dimnjaka tako se i Katja skrivala na suprotnu stranu što je tiše mogućim korakom. Kako je hodala nagazila je na nešto metalno, te kad se Sonja udaljila, polako je čučnula te polako izvukla dugačku metalnu šipku, čekajući pravu priliku da ju udari...
-Sad je pravi trenutak! -pomisli Katja dok je Sonja stajala blizu ruba krova. Katja se zaletjela prema njoj, no Sonja je bila brža. Čuvši korake opalila je još jedan metak. Katja je na prvi tren stala od šoka, no nepogođena, udarila ju je najjače što je mogla. Sonja se srušila, a pištolj joj je ispao iz ruke.
-Platit ćeš za ovo!- Reče Sonja u bolovima, tražeći pištolj u snijegu. Katja je u prvi mah imala iste planove, tj. pronaći pištolj no odlučila je pobjeći pustivši metalnu šipku. Sonja je uspjela pronaći pištolj, te ga brzo naciljala prema Katji dok je već bila kod vrata, a zatim povuče okidač. -KLIK! -to je bio jedini zvuk koji je proizveo taj pištolj.
-Kvragu! -izderala se Sonja.
***
Dok se Mihajlo osvještavao na podu te dok mu je krv sve slabije i slabije curila niz slabinu prišla mu je jedna djevojčica.
-Jeste li dobro? -Ona upita.
-Tko...tko si ti? -reče u silnim mukama
-Zovem se Ljudmila. Jeste li dobro?
-Pa zar izgledam tako? Ali nije tako strašno. Metak me samo okrznuo...
-Mogu li vam kako pomoći?
-Da, nazovi nekoga!
-Kako da nazovem.
-Jel tu ima negdje telefon... ili tako nešto?
-Imamo. Na gornjem katu.
-Pozovi... policiju!
-Policiju?
-Da!
-Dimitrij će se jako naljutiti!
-Slušaj me! Ovo je jako hitno. Moraš pozvati policiju.... taj... kako se zove...?
-Dimitrij?
-Da! Neću dopustiti da ti IŠTA napravi!
-On je jako opasan...
-Obećavam!
Ljudmila ga je pogledala vrlo uplašeno. U očima joj se moglo vidjet da to ne želi napraviti.
-Obećavam...! -Ponovi Mihajlo još jednom, još glasnije.
-Dobro... i što da kažem?
-Objasni gdje se tvornica nalazi, objasni im da je tu opći kaos i još nazovi hitnu. Kreni odmah.- Reče dok se iz ležećeg stanja premiješao u sjedeći.
-Policiju i hitnu! Dobro!
-Požuri se! Ne osvrći se!
Ljudmila je odmah potrčala prema stepenicama gore govoreći-Policiju i hitnu, policiju i hitnu, policiju i hitnu, policiju...- A zatim je stala kad je ugledala Dimitrija kako se spušta niz stepenice.
-Što si sad rekla? -upita ju Dimitrij.
-Ništa! -odgovori prestravljeno
-Ma ozbiljno?! Meni se čini da si izrekla riječ 'policija'!
Dok se Dimitrij derao na Ljudmilu, Mihajlo se ustao držeći se za veću ranu na slabini od metka te se polako prišuljao do ugla, gdje se iza nalaze stepenice...
-Nisam to rekla!-reče Ljudmila
-Još mi i lažeš sada?! -odgovori Dimitrij te ju uhvati za majicu i digne.
Mihajlo se u taj trenutak zaletio prema Dimitriju pokušavajući ga oboriti s nogu, no zbog velikih bolova baš i nije uspijevao. Dimitrij je spustio Ljudmilu, a zatim ga udario u stomak i u glavu te ga gurnuo od sebe i srušio. Mihajlo se još jednom ustao te se zaletio prema Dimitriju koji je stajao na rubu stepenica bez ikakve ograde, a između stepenica je bila ogromna rupa. Dimitrij je vrištao dok je padao između svih stepenica, dok se Mihajlo našao na stepenicama niže. Ljudmila je odmah potrčala prema njemu te ga opet upitala:
-Jesi li dobro! -no ovaj put puno histeričnije, na što joj je odgovorio stenjajući od još većih bolova:
-Jesam... zapravo i ne baš najbolje, ali ustat ću se. Mogu ja sam! Nazovi policiju! Brže!
Ljudmila ga je poslušala i potrčala na kat gdje se nalazi jedini telefon. Ušavši u prostoriju s telefonom, otkucala je broj policije te sve napravila kako joj je Mihajlo objasnio. Policija ju je zamolila da ostane na telefonu što je duže moguće što je i poslušala, sve dok nije čula kako netko dolazi...
-Samo malo...-Reče Ljudmila kad je čula kako netko korača. Približavala se vratima, a zatim je neki ženski glas progovorio:
-Kako si samo mogla?! -izdere se te ju uhvati za ruku u tami- Cijelu zajednicu dovodiš u opasnost! -Ljudmila se opirala, ali bezuspješno...
***
Pokušavajući pobjeći iz tvornice Katja se i izgubila. Sve prostorije i svi hodnici kao da su bili isti; mračni, hladni, puni cijevi i pomalo sablasno...
Dok se šetala kroz hodnike opazila je buku u jednoj od prostorija. Iako se užasno bojala, odlučila je izvidjeti o čemu se zapravo radi stoga se približila širom otvorenim vratima. Unutra je radio neki vrlo dugački stroj sa pokretnom metalnom trakom koji najvjerojatnije služi za reciklažu ili nešto slično, a bio je i vrlo glasan. Ali razlog zbog čega je ušla u tu prostoriju je bio prozor koji je htjela razbit jer se odmah iza nalazilo stablo preko kojeg se kanila spustiti ukoliko je to moguće. No kad je ušla u prostoriju, metalna su se vrata naglo zatvorila, a iza njih stajala je Sonja sa šipkom koju je Katja još ispustila na krovu. Dok je Katja stajala ukipljeno, Sonja se prema njoj zaletjela te ju počela udarati šipkom na što je Katja čak i pala na pod.
-Prestani… molim te… prestani! –molila ju je Katja
-Glupačo… jedna… odvratna!… Sad… ti je kasno da se kaješ! –vikala je Sonja, a između riječi ju je udarala. Katji se zamračilo na trenutak pred očima, a kad je opet normalno progledala našla se na širokoj pokretnoj traci koja vodi u smrt. Ono što je mogla vidjeti što se nalazi poslije tog otvora je plamen i mnoštvo drobilica.
-Oh ne! To se ne događa! –vrištala je od straha te se ustajala pokušavajući pobjeći sa te trake, no onda se Sonja opet umiješala:
-Ubit ću te! –vikala je ne dajući joj da se spusti sa trake, no kako joj to i nije uspijevalo i sama se popela na nju, ali na njezinu nesreću ostavila je metalnu šipku samo par metara od trake.
-Nećeš se izvući ovaj put! –vikala je Sonja dok su se hrvale te vukle za kosu međusobno.
-Ostavi me na miru!
-Nemaš izbora! Ti si već mrtva! –reče kad je ugledala već dignuta vrata. Pokušavala ju je strpat unutra no Katja se nogom snažno odupirala te ju uhvatila za odjeću i nije puštala, te reče u vrisku:
-Jesi li ti normalna? Ostavi me na miru!
-Glupačo crkni! –odgovori gušeći ju. Katja je pokušavala maknuti njezine ruke no nije uspijevala, jer je Sonja jednostavno bila jača. Ne znajući ni sama što hoće stavila je svoje dlanove na njezino lice, a zatim uprla prst u njezino oko, što je Sonju oslabilo barem na trenutak, a zatim ju je još naknadno udarila najjače u nos. Sonja je vrištala od bolova dok je Katja napokon bila u prednosti. Opirući se nogom o rub, dok joj je traka prolazila ispod jakne uspjela se ustati te skočiti na Sonju koju je srušila u ležeći položaj. Sonja je završila iza vratašca no još uvijek se držala za Katjinu nogu te vrištala jer od nje do plamena ostaje još samo par metara.
-Pusti me! –vikala je Katja te naglo spusti i priklješti vrata na Sonjine ruke koje su ju na kraju i ispustile.
Dok je Sonja vrištala Katja se spustila sa trake te skočila kroz već napuklo staklo pokušavajući se uhvatit za drvo. Na njezinu žalost, nije uspjela te je padala kroz grane što joj je ublažio pad....
Ležala je na podu dok je nekolicina ljudi trčalo prema njoj?
-Jesi li dobro?- upita ju neki mladić dok joj se pred očima sve više i više mutilo, a potom je pala u nesvijest…
***
-Jesi li dobro? –upita ju njezin otac grleći ju dok se osvještavala na krevetu.
-Gdje sam?
-U bolnici.
-Kako je Mihajlo?
-On je već kod kuće…
-A što je s Marilyn i Katjom?
-Marilyn je preživjela,… na intenzivnoj njezi je i probudila se, dok za Sonju… pretpostavljaju da su našli njezine izmrvljene kosti i pepeo u prostoriji iz koje si ti izletjela. Sad se odmori, ali morat ćeš sve objasniti policiji, a morat ćeš i meni…
Nakon podužeg razgovora između Katje i njezinog oca, upitala ga je smije li posjetiti Marilyn, što joj je odobrio. Katja je u dobrom stanju i već danas odlazi kući.
Prilazeći polako prema vratima Marilyn ju je gledala vrlo slabim pogledom.
-Kako si? –upita Katja, uhvativši ju za ruku.
-Dobro sam… tako barem kažu. Uspjeli su spriječiti krvarenje.
-Drago mi je da to čujem. Sad idem kući pa sam ti se samo htjela javiti.
-Ti barem ideš kući. Ja ću nakon svega ovoga najvjerojatnije ići u popravni dom…
-Žao mi je…
-Ma dobro… ali sad molim te idi. Treba mi odmor.
-Nisam ht…
-Ma nije da te ne želim ovdje, već mi je stvarno potreban odmor. Očekujem da ćeš me posjetiti poslije.
-Naravno, hoću. Potrudit ću se da još jednom danas dođem. Sad… idem. Tata me čeka. Vidimo se! -osmijehne joj se Katja na što joj je Marilyn također uzvratila smiješkom
-Dobro, doviđenja!
Kad je Marilyn bila sigurna da je Katja dovoljno udaljena da ništa ne čuje, i da nitko nije pretjerano blizu, šapnula je: -Možeš izaći?
-Napokon! –reče Sonja izvlačeći se ispod kreveta.
-Možeš mi samo reći?... čiji je pepeo, za kojeg policija vjeruje da je tvoj?
-Od iste one osobe koja je i pozvala policiju…

*KRAJ SEZONE*

*Hvala LBB što me obavijestila za jednu grešku u 15 poglavlju. Uglavnom, na jednom mjestu sam napisao 'Nataša' umjesto 'Ljudmila'. Eto, sad znate kako se trebala ona zvati prije sadašnjeg imena. Ukoliko ste i Vi primijetili neku grešku, onda ću vas zamoliti da mi kažete gdje se nalazi...*

Katja je napokon pozvonila na Mihajlova vrata na što je on odmah otvorio.
-Pa gdje si ti? –Upita Mihajlo sav uspaničen
-Nećeš mi vjerovati...
-Pa tvoji su roditelji napravili pravu uzbunu! Zvali su i policiju!
-Mogla sam si i misliti...
-Pa gdje si ti bila cjelo ovo vrijeme? Sad je već 2:30! Što ti je s kosom?
-Imala sam velikih problema, i trebam tvoju pomoć!
-Pa daj, javi se roditeljima! Ja ti tu ne mogu pomoči!
-Ne smijem im se javiti i ne tražim tvoju pomoć da mi utipkaš broj! Treba mi jedna druga pomoć!
-A to je!
-Posudi mi pištolj! Vratit ću ti ga!
-...molim?
-Nemam sad vremena za objašnjavanje, molim te posudi mi pištolj!
-Ne dolazi u obzir!
-Radi se o životu i smrti!
-Ti stvarno imaš problema!
-Velikih!...
-Ali to ne znači da ću ti ga posuditi, a sad ću nazvati tvoje roditelje!
-Nemoj! –Vikne Katja te skoči na njega kao da ga želi ugušiti.
-De pusti me!
-To ne smiješ učiniti!
-A zašto ne bih smio?
-Vidim da od tebe neću dobiti nikakvu pomoć...-Na to se Katja okrene prema vratima te se zaputi prema njima, ali Mihajlo ju zaustavi
-Reci mi što se dogodilo!
-Dobro, pođi za mnom!
-Dobro.
-Ali prvo ponesi pištolj!
Mihajlo ju je na tren pogledao zbunjeno, a zatim pristane. Pištolj je zapravo bio od njegovog oca koji je uvjeren da nitko ne zna za pištolj, koji se nalazio u ladici stola koji je bio vječito zaključan, a tvrdio je da je ključ izgubljen i da je u njoj samo jedna prazna kutija. Naravno to je bila laž, a ključ je Mihajlo bio pronašao još prije desetak godina u starom klaviru ispod tipaka gdje se i dalje nalazi.
Uzeo je pištolj te pošao natrag prema Katji. Dok se približavao prema njoj žurećim korakom, ispružio je ruku da uzme pištolj, ali kad je Katja digla svoju ruku da ga uzme Mihajlo ga je odlučio, pomalo refleksivno, ipak zadržati uza se.
-Tu je najsigurniji! –Reče stavivši ga u unutarnji džep svoje kožne jakne.
Katja nije ništa rekla na to, već je ušla u lift, a Mihajlo za njom.
-Ja mislim da mi duguješ objasnit što se zapravo dogodilo...
***
Sonja je bila šokirana zadatkom da ubije Katju iako se pravila da joj to i nije problem, te upita
-Onda, kad ta to napravim?
-Sve ovisi o tebi i koliko si ti spremna na to. –odgovori joj Dimitrij
-Mislim da jesam...
-Ali pazi, to moraš napraviti vrlo uredno i ne smije biti nikakvih pogrešaka.
-Onda mislim da ja ipak nisam spremna na takvo što...
-Ne govori gluposti! Naravno da jesi!
-Ali ja znam da će nešto poći po krivom. Jednostavno znam!
-Poći nešto po zlu može jedino ukoliko budeš mislila tako.
-Dobro, a kako bi se trebala ponašati?
-Ponašati se moraš smireno. Najbolje će sve to proći ukoliko bude brzo i prije svega spontano, bez puno oklijevanja...
-Čime da ju ubijem?
-To stoji na tebi. Možeš i rukama, ali moraš paziti samo da bude sve to uredno obavljeno!
Nakon razgovora Sonja se uputila opet prema krovu. To joj je najdraže mjesto na tvornici. Tu bi znala često dolaziti samo kako bi promatrala ljude; što nose na sebi, način na koji hodaju, jesu li sami... Ali ovaj put to joj i nije baš pružalo neku zadovoljštinu. Zapravo joj se, sve što je vidjela, gadilo. Nije izdržala ni minutu gore. Zaputila se par katova niže, točnije mjestu gdje je trenutačno bila Marilyn.
Prostorija u kojoj se ona nalazila bila je potpuno poplavljena, također puna nekakvih debelih cijevi i strojeva, a Marilyn je zavezana pogrbljeno klečala na podu, a još je imala i povez na ustima. Nije se mogla ustati, ali ni leći na pod jer su oko nje bili postavljeni drveni šiljci koji bi ju mogli probosti ukoliko bi se htjela odmoriti od položaja kakvog je klečala...
Sonja joj je prišla s desne strane, a Marilyn se pravila da ju ne vidi niti ne čuje...
***
Kad je Katja napokon objasnila Mihajlu što se događalo u proteklih par dana bili su već u blizini tvornice, a Mihajlo je bio šokiran i nije znao kako bi se sad trebao ponašati.
-Ja stvarno mislim da trebamo pozvati policiju! –Reče Mihajlo.
-Jesi li ti normalan?
-Kako misliš da ćemo ući unutar tvornice?
-Ne znam! Ako ne bude boljeg izbora ući ćemo tamo odakle sam se uspjela izvući.
-Ja ne idem tamo! –Reče Mihajlo uočivši kako tvornica djeluje jezivo.
-Ne moraš, ali ću te onda zamoliti da mi barem daš taj pištolj!
-Nema šanse!
-Dobro, idem sama! –Dok je Dimitrij stajao na mjestu, Katja je hrabro nastavila prema tvornici
-Daj Katja,... –Mihajlo je ipak krenuo za njom zabrinuto.
-Znači, ideš sa mnom?
-Duguješ mi uslugu!
Kako su se sve više približavali tvornici, hodali su sve opreznije i opreznije... Došli su do ulaznih vrata te provirili kroz pukotine velikih vrata.
-Nema nikog! Mislim da je vrijeme da uđemo! –reče Katja približivši šaku ka bravi, no iz nepoznatog razloga jednostavno ju nije mogla prisloniti.
-Što čekaš, zašto ne otvoriš? –Upita Mihajlo pomalo nestrpljivo. Katja nije ništa odgovorila sve dok on nije prislonio ruku na bravu te ju povukao.
-Zaključana je! –Reče Katja
-Onda što ćemo?
-Moramo kroz onaj prolaz. –Reče pokazavši na njega prstom.
-Prvo dame!- Reče Mihajlo iako je na kraju krajeva ipak on ušao prvi, a zatim Katja. Pokušavali su biti što je tiše moguće, i sakrivali su se po najmračnijim dijelovima prostorije. Nakon što su izašli iz podruma, zaputili su se prema višim katovima. Dok su se šuljali u jednom od mnogobrojnih hodnika, Mihajlo ju najednom šaptom upita
-Gdje se Marilyn nalazi?
-Od kud da ja to znam?
-Pa kako ju onda misliš pronaći?
-Ne znam!
-Oh super. –Reče sarkastično malo glasnije od šapta.- Kako onda misliš da ćemo ju pronaći?
-Stišaj glas! Ne znam! Ali moram ju pronaći...
Cijelo vrijeme su se potiho svađali, sve dok Katja nije stavila ruku na Mihajlova usta primijetivši da netko dolazi. Na sreću uspjeli su se skriti u najmračnijem kutku hodnika od te osobe.
-Mogao nas je čuti! Moramo se utišati! –reče Katja
Mihajlo i Katja su se uspjeli izvuči i iz tog hodnika. Popeli su se za jedan kat više, a zatim će opet Katja šaptom:
-Čini mi se da nekog opet čujem...
-Gdje?...
-Ne znam... mislim da je iza ugla. Bježimo...
U tom trenutku je uzdahnula, ali dovoljno glasno da bi Katja shvatila da je to vjerojatno Marilyn:
-Mislim da znam tko je to! –prošapće Katja-Idem proviriti...
Katja se polako šuljala uz zid i tako sve do ugla, dok ju je Mihajlo pratio. Prvo je Katja provirila, a zatim i Mihajlo.
-To je ona! –Reče Katja te odmakne se od zida zaputivši se prema njoj.
BUM! Najednom se čuo pucanj iz pištolja. Katja je vrisnula dok je Mihajlo polako padao...
Iza toga stajala je Sonja sa pištoljem u ruci. Katja ga je držala i gledala kako krv curi sa boka Mihajlove slabine, a zatim je Sonja opalila još jedan metak na što je Katja instinktivno odlučila pobjeći.
-Marilyn!- Derala se Katja, trčeći histerično u šoku prema njoj. No zatim je uslijedio još jedan šok kad je Marilyn podigla pištolj uperen prema Katji...

-Molim? –zbunjeno je upitala Sonja kad je čula svoje ime dok su svi zurili u nju, također zbunjeno jer nitko nije ni najmanje slutio da bi netko njihovog položaja mogao biti izabran za vođu...
-Dogovorili smo se, i odluka je bila jednoglasna, ti si jedina sposobna biti pravi vođa ove grupe.
-Ovo je šala, zar ne?
-Znači ti misliš da se mi još i šalimo, a Vladimir je ubijen prije sat vremena...
-Nisam tako mislila...
-Znam da nisi. Ali ne shvaćam zar nisi sretna zbog svojeg položaja? U tebi je sva moć!
-Jesam, ali...
-Ali što?
-Nisam se nadala, moram priznati...
***
Katja je trčala najbrže što je mogla što dalje od tvornice. No osvrnuvši se na tren unatrag te vidjevši kako Marilyn vuku natrag dok se ona svim svojim silama pokušavala nekako osloboditi od njih, počela ju je peć savjest što joj nije pomogla dok je mogla već je kukavički pobjegla.
No Katja nije ni na tren usporila s trčanjem dok se nije izgubila među zgradama i dok su je ljudi čudno promatrali.
-Moram joj pomoći! –pomisli. No pitanje je bilo samo kako. I sama je znala da mora od nekog potražiti pomoć, no tu je bila još veća dilema. Činjenica je da nije lako normalno i pouzdano razmišljati u ovakvim uvjetima. Ako se vrati kući i zatraži pomoć od roditelja pomislit će da je luda i dobit će još veću kaznu. Ako pozove policiju mogla bi završiti čak i u novinama, a pritom imala bi još veće probleme sa tom sektom... doživotno!
-Vratiti ću se natrag kod Mihajla! –odluči Katja dok su je ujedno proganjale misli što njezini roditelji sada rade. –Ubit će me! –Poluglasno histeričnim glasom reče ugledavši odgovarajući autobus kako pristiže... ali nema ni jedna osoba koja tamo čeka, stoga je opet dala svojim petama vjetra kako bi stigla ući na vrijeme...
Autobus je krenuo no to ju nije zaustavilo da skoči na njega i udari šakom par puta po staklu. Vozač je naglo zaustavio te otvorio vrata, a kada je Katja napon ušla u bus vozač se izderao na nju:
-Što to izvodiš?!
-Moram pod hitno stići na jedno mjesto! –odgovori mu uzdihano.
-Pa kakva je to kultura udarati?!
-Kultura ili ne, vi ne znate u kakvoj sam ja problematičnoj situaciji!
-Problematična situacija ili ne, zabranjeno je udarati šakama po tuđem vlasništvu!
-Gospodine vozaču; možete li mi naplatiti kartu? –upita Katja pomalo provokativnim glasom.
-Vi nemate ni kartu?
-Pa zar nije očito?
-Pa jel vi shvaćate kakav sam zastoj već zbog napravio?
-Pa da nije bilo ovog nepotrebnog razgovora, mislim da bi već krenuli...
Vozač je ljutito otkucao kartu i uručio Katji. Iako je autobus bio napola prazan pa tako su i sjedalice bile slobodne, ona je stajala kraj izlaza i sačekala do najbliže stanice kod Mihajla, a kad je došao i taj trenutak doslovno je iskočila iz autobusa te nastavila trčati prema njegovoj zgradi, pomalo se u čuđenju diveći svojoj kondiciji...
***
Sonja je bila jako zbunjena u novonastaloj situaciji. Nije ni sama znala dal bi sada trebala biti sretna na ovom položaju kojem jest ili biti uspaničena. I dalje nije shvaćala zašto je baš ona izabrana u cijeloj toj grupi.
-Moram ti još nešto objasniti.- reče joj Dimitrij
-Što to?
-Pođi za mnom!
Sonja je i pristala poći za njim ne znajući gdje ju vodi. Išli su zapravo u prostoriju gdje bi se inače smjeli okupljati samo vođa i njegovi tj. sada njezini pomoćnici. Ta prostorija je bila vječito zaključana, ali i najbolje uređena.
-Sada i ti imaš ovdje pristup kad god su sastanci.- Reče joj Dimitrij dok je otključavao vrata, te ih zaključao kad su ušli, a zatim se nadovezao na staro:
-Iako si proglašena vođom ima još jedan zadatak koji moraš učiniti, prije nego li dobiješ potpuni status vođe...
-A to je?
-Moraš ubiti Katju!
***
-Ali nisam joj htjela pomoči! Zar ne shvaćate?! –derala se Marilyn dok su je odvodila četvorica članova iz te grupe.
-Daj šuti!- odbrusi joj Dimitrij
-Kako će moju žrtvovati ovaj put? –upita ga Igor
-Nećemo ju mi žrtvovati!
-Pa jeste li vi poludjeli?! –vikne Marilyn
-Kako to misliš?-Upita Igor
-Onda me ostavite na miru! –ubaci se Marilyn
-Nećemo ju mi žrtvovati. Najznačajnija žrtva je kad se sam žrtvuješ!
-Što to govoriš?- Upita Marilyn na što je Dimitrij naložio da ju ispuste, a zatim ju je srušio i udario ju cipelom u lice.
-Na tebi je da šutiš!
-...možete me šutati koliko god hoćete, ali ne možete me natjerati da to napravim! –reče hrabro Marilyn iako ju je udarac jako bolio.
-Jesi sigurna?! Možda nećeš danas, ali ne znam hoćeš li do sutra izdržati...

*Neko vrijeme sam bio mrtav (što se barem tiče bloga), ali evo me, tu sam među živima... I još nešt, osim što je ovo poglavlje gotovo, završio sam i sljedeće, tako da možete bes straha posjetiti moj blog u srijedu u 13:30... Hvala svima koji me čitaju! Sad idem i ja vas obići...*

Ostavite me! Nisam ja to učinila! –Vrištala je Marilyn, dok su je vukli suprotno od prozora- Nisam ga ja ubila!
-Nego tko je onda? –priupita ga Dimitrij, jedan od najzagriženijih sljedbenika u ovoj sekti koji ju je držao za šaku.
Na pitanje tko je ubio Vladimira, sa suzama u očima mu je slagala –Katja je to učinila! Htjela sam ju spriječiti, ali nisam uspjela!
-Lažeš! –Vikne Dimitrij te joj savije ruku iz leđa, od čega je Marilyn i dalje vrištala, ali od bolova, a on ju na to još priupita –Ako je tako, zašto si joj pomogla da pobjegne?
-Nisam joj htjela pomoći... –reče kroz plač, a potom joj on još više okrene ruku, tolko jako da je pala koljenima na pod.
-Ne znam!
-To nije objašnjenje! -Vidjevši da je ona ostala bez teksta, pustio joj je ruku te ju udario nogom o leđa –Ti si sljedeća žrtva! Pokupite je!
-Ali nisam kriva! Nisam joj htjela pomoći... –dok su je njih nekolicina odvodili, a ona se bespomočno opravdavala nadajući se da će nekto ipak stati na njezinu stranu, Sonja je stajala po strani promatrajući kako ju odvode. Ni sama nije znala što osjeća; gnjev ili žalost...
-Sad ćemo i nju likvidirati... –reče Ljudmila ushićeno. Ona je bila jedna od mlađih članova ove sekte, imala je samo dvanaest godina, a u ovu sektu je pristupila još dok je imala samo osam godina, ujedno kad je izgubila roditelje u požaru. Požar su zapravo podmjestili članovi te sekte, još dok ih je u ovoj grupi bilo samo nekolicina, a razlog podmještanja požara je zato što su njezini roditelji bili neprijatelji Vectre Post Mortem. Ljudmila je jedina ostala živa, stoga su je iz samilosti primili u svoju grupu, ijako joj nitko nije rekao istinu...
Sonja joj je pak odgovorila:
-Kako ti možeš uživati u ovakvim glupostima?
-Pa mislila sam da je to u redu?
Na to Sonja prevrne očima te reče; -Ti si još mala i podosta glupa tako da neshvaćaš neke stvari!
Ljudmila se na to na tren ušutjela, a potom ju priupita:–Znači, ne bih se trebala tako osjećati?
-Ako još ima u tebi ljudskosti, tada bi trebala biti protiv toga svega... –reče te se ustane i krene prema izlazu.
-A ja sam mislila da je to ispravno... –na to je Sonja zastala, pogleda ju u oči, a zatim joj reče:
-Pođi za mnom!
Ljudmila je bila vrlo povodljiva i naivna. Vjerovala je u sve što joj se kaže, a u starijim članovima je vidjela ništa drugo nego samo uzor... Sonja ju je dovela na vrh tvornice te je stala na sam rub krova dok je nataša bila udaljena par metara i nije se približavala jer je imala užasnu fobiju od visine.
-Dođi bliže! –reće joj Sonja.
-Ne mogu!
-Zašto ne bi mogla?
-Bojim se...
-Moraš! –prodere se na nju
Ijako se Ljudmila i dalje jako bojala, krenula je prema rubu kako joj je Sonja zapovjedila. Što je još bilo gore, sve je bilo prekriveno snjegom tako da je bilo stvarno opasno. Pred Ljudmilom je ostao još samo jedan korak do ruba na što je još jednom zastala od straha a sonja će Sonja:
-Nisi dovoljno blizu!
-Ali ja se stvarno bojim. Poskliznut ću se i past ću...
-Tu ne smije biti straha. Ono što ti ja kažem to moraš učiniti!! Napravi još jedan korak!
Ljudmila je to i učinila, a zatim uhvati Sonju za ruku na što joj Sonja kaže:
-Nisam ti dala dopuštenje da me uhvatiš za ruku!
-Oprosti... –odgovori joj i pusti ruku, dok je stajala na rubu krova, prekrivenim snjegom, a zatim ju Sonja upita:
-Što vidiš dolje?
Ljudmila je jedva skrenula pogled prema dolje od straha…
-Čekam odgovor...
-Vidim... lampe, snjeg, aute... ljude...
-Usredotočimo se na ljude. Pogledaj onaj mladi par sa djetetom. Što vidiš kod njih?
-...ne znam... što bih trebala vidjeti?
-Pogledaj ponovno!
-...ali ja stvarno ne shvaćam što bih trebala vidjeti...
-Samo se usredotoći na njih...
Ijako joj se bilo teško usredotoćiti na njih zbog svojeg straha od visine, pokušavala je...
Mladi par s djetetom se činio vrlo sretnim. Ijako nije mogla čuti o čemu pričaju, mogla je vidjeti tko priča; djete. Roditelji su se smijali od srca, a potom ga je tata podigao u svoje naručje.
-Vidim... među njima... sretni su... –napokon odgovori, dok su joj se suze pomalo nakupljale u očima...
-Upravo tako! –odgovori Sonja te ju primi za ruku te povuče ju natrag –Želim ti neke stvari objasniti, ali moram biti sigurna mogu li ti vjerovati u tome da to nikome nećeš ispričati!
-Neću nikome ispričati!
-Jeli to tvoja časna riječ?
-Je! To je časna riječ!
-Dobro... Evo još jedno pitanje za tebe; što misliš zašto je onaj mladi par s djetetom bio sretan?
-...mislim da su bili sretni… zato što su bili zajedno….
-Upravo tako! Zašto misliš zašto smo ja, ti i svi ostali primljeni u ovu vjeru?
-...ne znam zašto...
-Zato što nitko od nas nema roditelje! Ova vjera uzima samo nesretnu djecu poput nas. Oni nam se predstavljaju kao osobe koje će nam pomoći, a poslje nas tjeraju da radimo neke stvari. Dobro, ti si još nisi dovoljno stara da ti daju neki teži zadatak, ali kolko znam morala si krasti po trgovinama, zar ne?
-Jesam. Tjerali su me…
-Upravo tako. Oni stariji su te tjerali da kradeš. A oni najstariji ubijaju sve ljude koji su nam bilo kakva prijetnja dok ostali moraju prisustovati tom obredu, iako taj obred nema nikakvo posebno značenje. Tako ćeš i ti morati jednog dana to raditi, a to nije dobro!
-Ja to neželim raditi!
-Ukoliko ne budeš nikome pričala o ovome, nećeš morati. U svakom slučaju, ja ću te izvesti iz ovog pakla.
-Časna riječ?
-Moja časna riječ! –osmjehne se Sonja, a zatim nastavi- Ima još puno stvari koje ti moram objasniti, ali to će doći s vremenom...
-Možeš li mi to odmah ispričati?
-Ne mogu! Kao što sam već rekla, sve ću ti ispričato s vremenom, samo moraš biti strpljiva i moraš mi još jednu stvar obečati.
-Koju?
-Da se nikada nećeš pokoravati drugima i da nikda nećeš napraviti ono što ti ne želiš. Kad te netko na nešto natjera, pa čak i ja ukoliko te budem tjerala opet da staneš na rub zgrade, moraš odbiti! Moraš samo znati reći tu magičnu rijeć 'neću' i to mora zvučati hrabro. Hajde, izgovori je! Zapovijedam ti!
-Neću!
-Bravo ti! –osmjehne se Sonja.
Već je bilo vrlo kasno i Sonja ju je odvela do ženske spavaonice u tvornici. Ta napuštena tvornica je bila prava jazbina. U njoj su živjeli oni koji nisu imali gdje, no na Sonjinu sreću ona nije bila jedna od njih. Svi članovi ove grupe koji su boravili većinu svog vremena su imali svoje zadatke: oni mlađi su uglavnom krali po trgovinama, upadali u kuće drugih ljudi i pljačkali ih dok su oni stariji morali i ubijati ljude koji su im i na najmanji način zasmetali, a vođe ove grupe su naravno sve ovo vodili...
***
Nakon što je Sonja izašla iz ženske spavaonice, zaustavio ju je jedan mladić imenom Igor malo mlađi od nje–Dolje se saziva izborno vjeće, i svi čekaju tebe!
-Šališ se?! Zašto bi ovdje netko ćekao mene?
-Ne znam, ali hitno je!
-Dobro!
Sonja je odmah potrčala do velike prostorije gdje su se inače svi sastanci odvijali pa tako i ovaj na kojem bi trebali izabrati novog vođu.
Kad je ušla u prostoriju Dimitrij ju je prvo pogledao, a zatim počeo održavati propovjed, dok je većina oplakivala bivšeg vođu.
-Ljudi! Usljedio je jedan tragičan događaj koji nas je sve najdublje pogodio. –dok je to izgovarao, nije bilo baš uvjerljivo, a Sonja se gurala među 'gledateljima' kako bi došla do prazne stolice, a dimitrij je nastavio -No mi moramo nastaviti dalje kako bi ova vjera i dalje mogla živjeti. Izabrali smo novog vođu. –Dok je on govorio, Sonja je stigla do samog kraja prostorije, i kako nije našla ni jednu praznu stolicu odlučila je stajati. –Nakon temeljite konzultacije između nas, vođinih savjetnika, nama svima dragoga Vladimira, napokon smo donjeli jednoglasnu odluku o novoj vođi. I ta osoba je među vama. –Dok su svi nestrpljivo očekivali Naš i Vaš novi vođa će biti Sonja Petrovič!
-Sonja je bila šokirana kad je čula svoje ime i prezime. Nije mogla povjerovati.