White Tiger

*Neko vrijeme sam bio mrtav (što se barem tiče bloga), ali evo me, tu sam među živima... I još nešt, osim što je ovo poglavlje gotovo, završio sam i sljedeće, tako da možete bes straha posjetiti moj blog u srijedu u 13:30... Hvala svima koji me čitaju! Sad idem i ja vas obići...*

Ostavite me! Nisam ja to učinila! –Vrištala je Marilyn, dok su je vukli suprotno od prozora- Nisam ga ja ubila!
-Nego tko je onda? –priupita ga Dimitrij, jedan od najzagriženijih sljedbenika u ovoj sekti koji ju je držao za šaku.
Na pitanje tko je ubio Vladimira, sa suzama u očima mu je slagala –Katja je to učinila! Htjela sam ju spriječiti, ali nisam uspjela!
-Lažeš! –Vikne Dimitrij te joj savije ruku iz leđa, od čega je Marilyn i dalje vrištala, ali od bolova, a on ju na to još priupita –Ako je tako, zašto si joj pomogla da pobjegne?
-Nisam joj htjela pomoći... –reče kroz plač, a potom joj on još više okrene ruku, tolko jako da je pala koljenima na pod.
-Ne znam!
-To nije objašnjenje! -Vidjevši da je ona ostala bez teksta, pustio joj je ruku te ju udario nogom o leđa –Ti si sljedeća žrtva! Pokupite je!
-Ali nisam kriva! Nisam joj htjela pomoći... –dok su je njih nekolicina odvodili, a ona se bespomočno opravdavala nadajući se da će nekto ipak stati na njezinu stranu, Sonja je stajala po strani promatrajući kako ju odvode. Ni sama nije znala što osjeća; gnjev ili žalost...
-Sad ćemo i nju likvidirati... –reče Ljudmila ushićeno. Ona je bila jedna od mlađih članova ove sekte, imala je samo dvanaest godina, a u ovu sektu je pristupila još dok je imala samo osam godina, ujedno kad je izgubila roditelje u požaru. Požar su zapravo podmjestili članovi te sekte, još dok ih je u ovoj grupi bilo samo nekolicina, a razlog podmještanja požara je zato što su njezini roditelji bili neprijatelji Vectre Post Mortem. Ljudmila je jedina ostala živa, stoga su je iz samilosti primili u svoju grupu, ijako joj nitko nije rekao istinu...
Sonja joj je pak odgovorila:
-Kako ti možeš uživati u ovakvim glupostima?
-Pa mislila sam da je to u redu?
Na to Sonja prevrne očima te reče; -Ti si još mala i podosta glupa tako da neshvaćaš neke stvari!
Ljudmila se na to na tren ušutjela, a potom ju priupita:–Znači, ne bih se trebala tako osjećati?
-Ako još ima u tebi ljudskosti, tada bi trebala biti protiv toga svega... –reče te se ustane i krene prema izlazu.
-A ja sam mislila da je to ispravno... –na to je Sonja zastala, pogleda ju u oči, a zatim joj reče:
-Pođi za mnom!
Ljudmila je bila vrlo povodljiva i naivna. Vjerovala je u sve što joj se kaže, a u starijim članovima je vidjela ništa drugo nego samo uzor... Sonja ju je dovela na vrh tvornice te je stala na sam rub krova dok je nataša bila udaljena par metara i nije se približavala jer je imala užasnu fobiju od visine.
-Dođi bliže! –reće joj Sonja.
-Ne mogu!
-Zašto ne bi mogla?
-Bojim se...
-Moraš! –prodere se na nju
Ijako se Ljudmila i dalje jako bojala, krenula je prema rubu kako joj je Sonja zapovjedila. Što je još bilo gore, sve je bilo prekriveno snjegom tako da je bilo stvarno opasno. Pred Ljudmilom je ostao još samo jedan korak do ruba na što je još jednom zastala od straha a sonja će Sonja:
-Nisi dovoljno blizu!
-Ali ja se stvarno bojim. Poskliznut ću se i past ću...
-Tu ne smije biti straha. Ono što ti ja kažem to moraš učiniti!! Napravi još jedan korak!
Ljudmila je to i učinila, a zatim uhvati Sonju za ruku na što joj Sonja kaže:
-Nisam ti dala dopuštenje da me uhvatiš za ruku!
-Oprosti... –odgovori joj i pusti ruku, dok je stajala na rubu krova, prekrivenim snjegom, a zatim ju Sonja upita:
-Što vidiš dolje?
Ljudmila je jedva skrenula pogled prema dolje od straha…
-Čekam odgovor...
-Vidim... lampe, snjeg, aute... ljude...
-Usredotočimo se na ljude. Pogledaj onaj mladi par sa djetetom. Što vidiš kod njih?
-...ne znam... što bih trebala vidjeti?
-Pogledaj ponovno!
-...ali ja stvarno ne shvaćam što bih trebala vidjeti...
-Samo se usredotoći na njih...
Ijako joj se bilo teško usredotoćiti na njih zbog svojeg straha od visine, pokušavala je...
Mladi par s djetetom se činio vrlo sretnim. Ijako nije mogla čuti o čemu pričaju, mogla je vidjeti tko priča; djete. Roditelji su se smijali od srca, a potom ga je tata podigao u svoje naručje.
-Vidim... među njima... sretni su... –napokon odgovori, dok su joj se suze pomalo nakupljale u očima...
-Upravo tako! –odgovori Sonja te ju primi za ruku te povuče ju natrag –Želim ti neke stvari objasniti, ali moram biti sigurna mogu li ti vjerovati u tome da to nikome nećeš ispričati!
-Neću nikome ispričati!
-Jeli to tvoja časna riječ?
-Je! To je časna riječ!
-Dobro... Evo još jedno pitanje za tebe; što misliš zašto je onaj mladi par s djetetom bio sretan?
-...mislim da su bili sretni… zato što su bili zajedno….
-Upravo tako! Zašto misliš zašto smo ja, ti i svi ostali primljeni u ovu vjeru?
-...ne znam zašto...
-Zato što nitko od nas nema roditelje! Ova vjera uzima samo nesretnu djecu poput nas. Oni nam se predstavljaju kao osobe koje će nam pomoći, a poslje nas tjeraju da radimo neke stvari. Dobro, ti si još nisi dovoljno stara da ti daju neki teži zadatak, ali kolko znam morala si krasti po trgovinama, zar ne?
-Jesam. Tjerali su me…
-Upravo tako. Oni stariji su te tjerali da kradeš. A oni najstariji ubijaju sve ljude koji su nam bilo kakva prijetnja dok ostali moraju prisustovati tom obredu, iako taj obred nema nikakvo posebno značenje. Tako ćeš i ti morati jednog dana to raditi, a to nije dobro!
-Ja to neželim raditi!
-Ukoliko ne budeš nikome pričala o ovome, nećeš morati. U svakom slučaju, ja ću te izvesti iz ovog pakla.
-Časna riječ?
-Moja časna riječ! –osmjehne se Sonja, a zatim nastavi- Ima još puno stvari koje ti moram objasniti, ali to će doći s vremenom...
-Možeš li mi to odmah ispričati?
-Ne mogu! Kao što sam već rekla, sve ću ti ispričato s vremenom, samo moraš biti strpljiva i moraš mi još jednu stvar obečati.
-Koju?
-Da se nikada nećeš pokoravati drugima i da nikda nećeš napraviti ono što ti ne želiš. Kad te netko na nešto natjera, pa čak i ja ukoliko te budem tjerala opet da staneš na rub zgrade, moraš odbiti! Moraš samo znati reći tu magičnu rijeć 'neću' i to mora zvučati hrabro. Hajde, izgovori je! Zapovijedam ti!
-Neću!
-Bravo ti! –osmjehne se Sonja.
Već je bilo vrlo kasno i Sonja ju je odvela do ženske spavaonice u tvornici. Ta napuštena tvornica je bila prava jazbina. U njoj su živjeli oni koji nisu imali gdje, no na Sonjinu sreću ona nije bila jedna od njih. Svi članovi ove grupe koji su boravili većinu svog vremena su imali svoje zadatke: oni mlađi su uglavnom krali po trgovinama, upadali u kuće drugih ljudi i pljačkali ih dok su oni stariji morali i ubijati ljude koji su im i na najmanji način zasmetali, a vođe ove grupe su naravno sve ovo vodili...
***
Nakon što je Sonja izašla iz ženske spavaonice, zaustavio ju je jedan mladić imenom Igor malo mlađi od nje–Dolje se saziva izborno vjeće, i svi čekaju tebe!
-Šališ se?! Zašto bi ovdje netko ćekao mene?
-Ne znam, ali hitno je!
-Dobro!
Sonja je odmah potrčala do velike prostorije gdje su se inače svi sastanci odvijali pa tako i ovaj na kojem bi trebali izabrati novog vođu.
Kad je ušla u prostoriju Dimitrij ju je prvo pogledao, a zatim počeo održavati propovjed, dok je većina oplakivala bivšeg vođu.
-Ljudi! Usljedio je jedan tragičan događaj koji nas je sve najdublje pogodio. –dok je to izgovarao, nije bilo baš uvjerljivo, a Sonja se gurala među 'gledateljima' kako bi došla do prazne stolice, a dimitrij je nastavio -No mi moramo nastaviti dalje kako bi ova vjera i dalje mogla živjeti. Izabrali smo novog vođu. –Dok je on govorio, Sonja je stigla do samog kraja prostorije, i kako nije našla ni jednu praznu stolicu odlučila je stajati. –Nakon temeljite konzultacije između nas, vođinih savjetnika, nama svima dragoga Vladimira, napokon smo donjeli jednoglasnu odluku o novoj vođi. I ta osoba je među vama. –Dok su svi nestrpljivo očekivali Naš i Vaš novi vođa će biti Sonja Petrovič!
-Sonja je bila šokirana kad je čula svoje ime i prezime. Nije mogla povjerovati.