|
|
| < | kolovoz, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sva bol na svijetu pripada čovjeku,a čovjek njoj.
Ako se želite javiti moj e-mail je: white_moonlight@net.hr
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Živim u svijetu mašte!
Volim apstraktno!
Mrzim laž!
Želim život bez granica, želim sklad, mir, savršenstvo...
Najviše od svega:
Želim naučiti hodati po oblacima!
Lopov
Tiha je noć, samo vjetar šumi.
Bijela svjetlost mjesečine ulazi u tvoju sobu.
Sklopljenih očiju spokojno spavaš.
Koliko mi fališ ti ne slutiš.
Ulazim nečujno uz pratnju magle,
Kroz otvoren prozor šuljam se k`o lopov.
Želim te oteti noćnoj idili,
Želim te imati samo za sebe.
Nosim te na rukama i milujem nježno ti lice.
Ti se nesvjesno smješiš.
Sanjaš nas.
Bilo je kasno poslijepodne. Sivo nebo. Tišinu je narušavalo igranje vjetra u krošnjama kestena. Negdje u daljini čulo se brzo tapkanje. Djevojka duge plave kose, odjevena u bijelu svilenu haljinu trčala je puteljkom kroz šumu. Bježala je. Nije se okretala. Željela je nestati. Željela je maknuti se od te okoline koja ju je uništila. Nakon što je pronašla sreću s čovjekom kojeg istinski voli i koji nju istinski voli, više nije mogla posrnuti pred očevim zabranama. Borila se za sebe, za njega, za njih dvoje. I...izgubila je.
Ljudi u selu već su primjetili da Stelle nema i organizirali potragu. Njen otac Angelus strogo je naređivao svim seljanima. "Pregledajte sve kuće, sve sobe, sve šupe! Prođite kroz cijelu šumu! Zavirite u svaku spilju!" Nije je mogao izgubiti. Iako je zauvijek odveo osobu koja joj je značila više od života, nije želio izgubiti svoju jedinu kćer, svoje sunce, svoj razlog za život. I sam je lutao okolnim šumama i dozivao je. A od nje ni traga, ni glasa....
Crni oblaci prekrili su nebo i nošeni vjetrom sustigli Stellu. Nepoznati put kojim je trčala nataple su kišne kapi i otežavale joj kretanje. Potpuno iznemogla, natopljena kišom, teško je vukla noge. Nemilosrdne kišne kapi i hladan vjetar svom snagom, bez milosti i imalo sažaljenja, obrušili su se na tu izmučenu, jadnu djevojku. Pogledom je tražila spas i zaštitu. Ali priroda je zadala zadnji udarac. U trenutku dok je bespomoćno ležala u dubokom blatu pred očima joj je preletio čitav život; sretno i bezbrižno djetinjstvo prestalo je onog trenutka kad su se ugasile oči koje je voljela najviše na svijetu. Majčine ruke prestale su je grliti, nije više čula glas pun ljubavi i topline. Njen otac to joj nije moga nadoknaditi. Upravo suprotno. I baš kada je pomislila kako je konačno pronašla sreću s Adamom, sve je propalo.
Zatutnjalo je nebom, oblaci otvoriše vrata munji koja svojom snagom, uz glasan prasak, pogodi drvo nedaleko Stellina beživotna tijela. Zemlja zadrhti.
Kiša prestane. Zablistale su zvijezde...
Badnje je poslijepodne. Gradom su zalepršale snježne pahulje. Izašao je Angelus iz tople sobe i dobro mu poznatim putem uputio se na groblje. Zastao je na mjestima koja su ga na trenutak vratila sretnim trenucima provedenim sa svojom suprugom i Stellom, a kad je stigao do njihova posljednja počivališta, okrutna stvarnost iz očiju mu izmami suze, a na licu bolan izraz. Tko zna koliko dugo bi stajao nepomičan i koliko puta bi pročitao natpis:
Ovdje počivaju u miru Božjem supruga Victoria i kći Stella,
da ga nisu prekinula zvona iz obližnje kapelice.
Još jednom se pomolio, okrenuo i pošao kući putem sada već duboko napadalim snijegom.
Nadam se da ste skupili vremena i pročitali pričicu... Iako radnja nije previše razrađena zanimaju me vaši dojmovi..
Sve kritike su poželjne!
"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."
(Albert Camus)
Zašto je pravog prijatelja tako teško pronaći?
Zašto te on, kad ga pronađeš, barem jednom iznevjeri?
Može li "trokut prijateljstvo" funkcionirati?
Vratila sam se s mora već prije tjedan dana. I bilo je odlično s moje dvije best frendice.
No, nisam uspjela ništa napisati.
Ove dane ne izlazim, ne pričam s prijateljima, samo sjedim, čitam, razmišljam...
One me ne shvaćaju. Kada nešto kažem, izvrnu moje riječi. Osjećam se kao da nemam pravo govoriti. Kažem "da", one to shvate kao "ne". Ja ne smijem podizati glas, ne smijem im odbrusiti, ne smijem bit (samo malo) nabrijana i odmah me osuđuju. Izigravaju žrtve.
Dok one to jedna drugoj stalno iznova čine.
Ne možeš protiv dvije koje su nekad bile jedine, nije postojao trokut.
I zahvalna sam im što su me primile k sebi kad mi je bilo teško, što me uključuju u sve, ali opet osjećam se kao treća.
Kako da taj osjećaj nestane?
Sad sigurno, prema mojim riječima, mislite da ih nisam vrijedna. Ali nije tako. Sve im mogu reći, mogu im se rasplakati na ramenu... Želim im biti prijateljica, ali opet ne želim se gurati gdje mi nije mjesto.
I nisam!
Pustila sam njih da same odluče hoće li mi se javiti, hoće li me pozvati van i hoće li se i dalje družiti sa mnom. Na njima je red. Ja više nemam snage i trudila sam se dovoljno.
Dragi čitatelji,
STIIIIIIIŽEM!
