Marketing
E Lucevan Le Stelle...
Bilo je kasno poslijepodne. Sivo nebo. Tišinu je narušavalo igranje vjetra u krošnjama kestena. Negdje u daljini čulo se brzo tapkanje. Djevojka duge plave kose, odjevena u bijelu svilenu haljinu trčala je puteljkom kroz šumu. Bježala je. Nije se okretala. Željela je nestati. Željela je maknuti se od te okoline koja ju je uništila. Nakon što je pronašla sreću s čovjekom kojeg istinski voli i koji nju istinski voli, više nije mogla posrnuti pred očevim zabranama. Borila se za sebe, za njega, za njih dvoje. I...izgubila je.
Ljudi u selu već su primjetili da Stelle nema i organizirali potragu. Njen otac Angelus strogo je naređivao svim seljanima. "Pregledajte sve kuće, sve sobe, sve šupe! Prođite kroz cijelu šumu! Zavirite u svaku spilju!" Nije je mogao izgubiti. Iako je zauvijek odveo osobu koja joj je značila više od života, nije želio izgubiti svoju jedinu kćer, svoje sunce, svoj razlog za život. I sam je lutao okolnim šumama i dozivao je. A od nje ni traga, ni glasa....
Crni oblaci prekrili su nebo i nošeni vjetrom sustigli Stellu. Nepoznati put kojim je trčala nataple su kišne kapi i otežavale joj kretanje. Potpuno iznemogla, natopljena kišom, teško je vukla noge. Nemilosrdne kišne kapi i hladan vjetar svom snagom, bez milosti i imalo sažaljenja, obrušili su se na tu izmučenu, jadnu djevojku. Pogledom je tražila spas i zaštitu. Ali priroda je zadala zadnji udarac. U trenutku dok je bespomoćno ležala u dubokom blatu pred očima joj je preletio čitav život; sretno i bezbrižno djetinjstvo prestalo je onog trenutka kad su se ugasile oči koje je voljela najviše na svijetu. Majčine ruke prestale su je grliti, nije više čula glas pun ljubavi i topline. Njen otac to joj nije moga nadoknaditi. Upravo suprotno. I baš kada je pomislila kako je konačno pronašla sreću s Adamom, sve je propalo.
Zatutnjalo je nebom, oblaci otvoriše vrata munji koja svojom snagom, uz glasan prasak, pogodi drvo nedaleko Stellina beživotna tijela. Zemlja zadrhti.
Kiša prestane. Zablistale su zvijezde...
Badnje je poslijepodne. Gradom su zalepršale snježne pahulje. Izašao je Angelus iz tople sobe i dobro mu poznatim putem uputio se na groblje. Zastao je na mjestima koja su ga na trenutak vratila sretnim trenucima provedenim sa svojom suprugom i Stellom, a kad je stigao do njihova posljednja počivališta, okrutna stvarnost iz očiju mu izmami suze, a na licu bolan izraz. Tko zna koliko dugo bi stajao nepomičan i koliko puta bi pročitao natpis:
Ovdje počivaju u miru Božjem supruga Victoria i kći Stella,
da ga nisu prekinula zvona iz obližnje kapelice.
Još jednom se pomolio, okrenuo i pošao kući putem sada već duboko napadalim snijegom.
Nadam se da ste skupili vremena i pročitali pričicu... Iako radnja nije previše razrađena zanimaju me vaši dojmovi..
Sve kritike su poželjne!
Post je objavljen 14.08.2007. u 19:22 sati.