Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
23.08.2010., ponedjeljak
Iron Maiden – The Final Frontier
|
Legendarna heavy metal skupina Iron Maiden je izbacila novi album imena The Final Frontier. Ta fraza je postala poznata korištenjem u uvodnoj špici TV serije Zvjezdane staze. Navedeno albumu daje SF nit vodilju koja se najviše očituje na omotu albuma gdje je maskota benda Eddie prikazan kao vanzemaljac što ubija astronaute (snažne asocijacije na Predatora i Aliena) dok je SF-ičnost albuma izražena jedino na prvoj stvari Satellite 15...the Final Frontier. Dodajmo kako je svojevremeno lider benda basista Steve Harris izjavio kako s Maidenima planira izdati petnaest albuma, a kako je ovo upravo petnaesti studijski album i nazvan (u prijevodu) konačna granica, mnogi fanovi su se pobojali kako se radi o posljednjem albumu ove izvrsne grupe. No prema posljednjim izjavama članova sastava, čini se kako će nam Maideni na sljedećem albumu ispričati priču o tome što leži iza konačne granice. Osim toga ime konačna granica možda i označava to što su ovaj put članovi benda otišli do konačne granice između metala i psihodeličnog i progresivnog rocka. Odnosno, u čini se kao da su album kreirali na taj način da ih mašta i muzičko umijeće odvedu do konačne granice stvaralaštva, što na neki način označava oslobođenost od normi kojima su si kao autori zadali na posljednjih četrnaest albuma, normi koje im zadaju ljubitelji i sam muzički žanr heavy metal, za čiju su definiciju i popularnost Iron Maiden jedan od najodgovornijih sastava. I to se odmah očituje na uvodu u prvu pjesmu Satelite 15 koji je najeksperimentalniji, odnosno najpsihodeličiniji komad muzike kojeg su Maideni ikada napravili. Najbliže za opisati jest kombinacija pjesme Pink Floyda On the Run s albuma Dark Side of The Moon i disonantnog rifovanja ala Black Sabbath. Satellite 15 nam dočarava kaotičnost i mrak svemira i misli astronauta koji kreće na misiju ka konačnoj granici, a onda slijedi zarazna hard rock pjesma The Final Frontier gdje su žestoki rifovi popraćeni otvorenim akordima na akustičnoj gitari. To mi je uvijek izvrsna fora. Također, time su Maideni u potpunosti iskoristili sva svoja tri gitaristička čarobnjaka Dave Murraya, Adriana Smitha i Janick Gersa. Dodajmo da su Satellite 15...The Final Frontier na albumu uvršteni kao jedna stvar iako su u potpunosti različite, ali su tako lijepo posložene da dobijete adrenalinski šok od kojega ćete eksplodirati tijekom druge pjesme El Dorado. Dakle El Dorado slijedi Maiden matricu koračnice i pumpajućeg basa, ali ovaj put je gitaristički aranžman malo drugačiji tako da pjesma nipošto nije reciklaža starih hitova već zvuči svježe i jako zabavno. Posebno bih istaknuo tzv. most (bridge) koji je bolji i od samog refrena. Na refrenu nam se očituje to da je Bruce Dickinsom na ovom albumu odlučio zvučati onako kako zvuči uživo. Drugim riječima nema duplanja vokala i ostalih studijskih trikova koji su razvojem digitalne tehnologije omogućili totalnim antisluhistima pjevanje u tonalitetu. Nekima to možda može zasmetati, ali na kraju krajeva glas mu zvuči odlično i zašto snimiti nešto što se poslije ne može izvesti uživo, a upravo Maideni polažu veliku važnost živim nastupima. Tekstualno, pjesma se bavi pohlepom i slatkorječivošću raznih bankara i kockarnica koji ljudima obećavaju ogromnu lovu, ali na kraju se sami ti bankari vlasnici casina obogate na ljudskoj pohlepi, lakovjernosti i gluposti. Nakon toga slijedi pjesma ratne tematike Mother of Mercy u kojoj se vojnik pita zašto uopće ratuje. Mogli bi reći da se pjesma bavi propitivanjem same vojničke profesije u koju ulazi to da se ubije, ali što na kraju ostavlja snažne psihičke posljedice, pogotovo ako je osoba zbog prirode svoje profesije prisiljena raditi ono što ne voli (smatra da je rat u kojem se nalazi nepravedan). Ako je neki menager pod stresom kako je to tek vojniku. Također postavlja se pitanje do koje je granice profesija opravdanje za sve negativne implikacije koje slijede iz nje. Ima li prostora za čisto ljudsku odluku i reći "Dosta mi je sranja!" ili smo zbog plaće robovi profesije? Navedena tematika, a posebice ratna je česta u kompozicijama Stve Harrisa. Muzički, imamo lagani intro na klin đitrama i onda kreće tumpapa rumpa sa disonantnim odnosno kromatskim spuštanjem na refrenu (tipa Now I wanna be Your dog od Stoogesa ili Seek and Destroy od Metallice). Još jedna super pjesma. Slijedi nam polu laganica, gotovo nostalgična Coming Home. Muzički se nadovezuje na laganicu Strange World s prvog albuma Maidena. Ipak ima više distorzije. Crvena nit je tema u riff tercama , a tu je i glavni adut ove kompozicije - zarazan refren! Prava pjesma za radio. Tekstualno, radi se o pjesmi o povratku kući nakon turneje, bolje reći slijetanja aviona nazad doma, a kako znamo da je Bruce Dickinson između ostalog i profesionalni pilot, vjerojatno je inspiraciju pronašao u svakom slijetanju jumbo jeta ili airbusa ili DC 10 kojeg je vozio. Onda nam se album ponovno pojačava brzom metalkom The Alchemist. Uvod je prepoznatljiva maidenovska melodija u tercama, dok pjevanje asocira na stvar Be Quick or Be Dead s albuma Fear of The Dark.Refren je gotovo pa power metal, no bubnjar Nicko McBrain neće ići sa duplim kasama, već koristi njegovo polu jazzersko sviranje. Ali sve je to bila samo priprema za vrhunac albuma pjesmu Isle of Avalon. Meni je to jedna od deset najboljih pjesama Iron Maidena! Muzičkom strukturom je slična pjesmi Clairvoyant sa Seventh Son of a Seventh Son albuma, ali još kompleksnija, duža i eksperimentalnija. Dugački melodijski crescendo uvod sa svim mističnim elementima koje možete naći u metal pjesmama. I onda popizde! Krenu u pravu Maiden himnu sa svim sastojcima. No ono što još izdiže ovu stvar od prosjećne Maiden stvari i vodi je na konačnu granicu je jedan jam session u sredinu koji nas može asocirati na najžešće momente Pink Floyda ili najinspirativnije trenutke Carlosa Santane, pa čak i ima natruha jamanja Robbie Kriegera iz Doorsa. Kad sad razmislim, hehehehehe, Isle of Avalon zvuči pomalo kao Heavy metal Doorsi. Što se tiče tematike pjesme, ona se bavi mitskim otokom Avalon na kojega je odveden kralj Artur da zaljeći rane nakon bitke s Mordredom. Na otoku žive dobre vile, ili tako nešto, a zemlja je toliko plodna da je njezini stanovnici ne trebaju obrađivati. Sve raste samo od sebe i svi žive u sreći i veselju. Dakle, jedan od verzije mita o zemlji dembeliji (ili Branka Kockice tzv. Taratatira) gdje imamo pećene kokoši na stablima, prozore od marmelade, a vino teče rijekom umijesto vode (glavno da nije gatorade s elektrolitima hehehehehe). No genijalnost se nastavlja s moćnom nabrijanom pjesmo Starlight. Tu imamo izbrejkano rifovanje koje kombinira stilove Jimi Hendrixa i thrash metala uz maidenovske melodije i zarazni refren. Jesam li pretjerao s terminom zarazno? Ali takav je album i takva je pjesma Starblind. Onda krećemo opet malo u fantasy i povijesne vode s piratskom pjesmom Talisman. Intro je odsviran na akustari s renesansnim harmama, a govori o nekom mornaru (piratu?) koji iz krčme kreće na brod i onda pripovjeda o raznim dogodovštinama. Sam intro je prekrasan i razlog zašto je stvar izvrsna. Pomalo asocira na uvod u album Seventh Son of a Seventh Son i završetak pjesme The Prophecy s istog albuma. Nema dobrog metala bez fantasya! Nakon intra imamo maidenovsku konjicu u ubojitom naponu snage. Još jedna od boljih kompozicija na albumu. Album zatvaraju dvije progresivne metal (jes, ne rock) pjesme The Man Who Would be King i Where The Wild Wind Blows. Obje imaju sličnu strukturu, sporo atmosfersko otvaranje i zatvaranje i pregršt tema i dinamičkih izmjena u sredini. S tim da posljednja obiluje njima više nego prva. Naime, prema izjavama članova benda oni su stvar Where The Winds Blow učili dio po dio i onda postepeno sastavljali, što je, ako je vjerovati njihovom svjedočanstvu, novost u maidenovskom komponiranju. Osobno mi se više sviđa The Man Who Would be King jer je konkretnija, dok je Where The Wild Wind Blows pomalo raspršena i baš kako što su članovi benda rekli, nakupina raznih dijelova. No to ne znači da je loša, jer svaka pjesma na ovom albumu je izvrsna i pravo je zadovoljstvo što se ovaj muzički zahtjevan album može poslušati u jednom dahu. Time spada u meni omiljenu kategoriju "zabavno & poučno". I da zaključim – Maiden, Maiden!!!!!! |
