Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
08.10.2010., petak
Preobrazba ribice prevoditelja u Levijatana strašnog
|
Ljudi vide isto, a tumače različito. Vlasti i religije žele biti univerzalni tumač (kao u SF filmovima univerzalni prevoditelj...tipa ribice u uhu u romanu Vodič za autostopere kroz galaksiju) kako bi kontrolirale ljude. Na kraju ribica u uhu postaje ideologija, od ribice nastaje Leviatan, divovska neman koja jede ljude koji ne žele da im netko drugi tumači stvarnost. Dok je prevoditelj još u tzv. fazi ribice, čak je i koristan. Primjerice, mudriji i iskusniji mogu ukazati drugima što je otrovno što nije, kako se lakše gradi, osnovne razlike između dobra i zla. Ali s vremenom se ta ribica goji, jer se ta učenja ne mijenjaju. Najčešće zbog jednostavnosti učenja gdje se čini jasna crta između dobar i zla, dobrih i loših ljudi, dobrog i lošeg činjenja,. To rezultira društvenim uređenjem na čijem vrhu su upravo tumači i zato ne žele da se dira u njihov rječnik. Nekada su to bili svećenici, danas su to menađeri raznih korporacija. Ne znanstvenici, jer ti menađeri plaćaju ili prijete znanstvenicima neka naštimavaju teorije koje pašu vrhu, tumačima, prevoditelju, Leviatanu. A ako se neki znanstvenik pobuni i poželi biti objektivan, Leviatan ga poždere (ipak nešto mora jesti). Mnogi će reći kako je možda spas u umjetnosti budući ona metaforama zamagljuje svoju pravu poruku i nekako iz prikrajka dopire do ljudi koji se onda bude i bune. Ima nešto u tome, ali koliko je korisno toliko0 je i loše. Korisno je jer se uspiju sakriti oko Levijatana, no loše je jer poruka nije jasna pa joj treba više vremena kako bi doprla do ljudi. No opet je loše jer i to je neka sama vrsta ribice prevoditelja stvarnosti, ipak dobra je jer je to još samo mala ribica, a ne i glomazni Levijatan. A da nastavim tu igru dobro loše, dobro je jer Levijatan umjetnike doživljava kao dvorske lude, pa čak i propušta nešto što je subverzivno jer mu je servirano kao zabava i može ga se nasmijati. No to ne znači da se Levijatanu treba ulagivati, jer koliko god je to dobra strategija za ubojstvo nemani iz prikrajka, osoba dolazi u situaciju u kojoj mora izdati neka svoja načela kako ne bi razotkrila svoje pravo lice. Na kraj, luksuz koji joj ponudi Levijatan može joj se i dopasti pa žrtvuje svoj karakter na oltaru komfora. A najveći trik Levijatana nije baš da nas uvjeri da ne postoji, već da nas uvjeri kako je njegovo tumačenje svijeta koje nam nameće, zapravo naše viđenje svijeta, čiju istinitost onda potvrđujemo time što se većina ljudi slaže sa nama. Iako ta većina zapravo vjeruje u laž i u nešto do čega nisu došli svojim umovanjem već pranjem mozga koje provode Levijatanovi činovnici u vladama, crkvama i udrugama, pa jasno i medijima. Dok onaj pojedinac koji svijet tumači na svoj način, biva proglašavan ludim ili neprijateljom države ili religije. Heretik, psihotik, terorist, smrdljiv gad i ološ propalica. Metoda micanja takve osobe iz društva koja ne zahtjeva nekog posrednika u tumačenju svijeta je raznolika, od srednjevjekovnog trpanja na brod luđaka kojeg prosljeduju drugom gradu (neka vrsta političkog azilanta) , preko javnog ismijavanja do jasno zatočeništva i ubojstva. A sve što je želio bilo je da sam može tumačiti stvarnost. Nikome niti nije želio nametnuti svoje mišljenje. Jer iako vidimo isto to tumačimo različito. Pa čak i ako netko kaže da ne vidimo isto i zato tumačimo različito ima pravo, samo neka ne zahtjeva da takvo viđenje svi usvoje. Netko će pitati "Pa dobro gjde je onda sigurnost?" Nje nikada nema (što potvrđuje teorija kaosa), ipak ono što može osigurati društvo od razaranja je empatija. |
04.10.2010., ponedjeljak
Točka omega i teorija kaosa
|
Točka omega teorija evolucije (i fizičke i duhovne) kršćanskog filozofa Teilhard de Chardina prema kojoj se na kraju sva bića i svemir sjedinjuju u singularnosti s bogom odnosno sve to sjedinjeno jest bog.. Kako sam razumio to je nešto što tek treba doći, ali već je određeno da će doći, pa čak iako tek treba doći već jest, budući je izvan našeg poimanja vremena, pa je na koncu samo kraj nas kao ljudi u svemiru, odnosno to je kraj cijele evolucije svemira (jer je naša duša neodvojiva od svemira kaže Chardin), to je jedinstvo s omniprezentnim, omnipotentnim etc....koje zazivaju skoro sve religije svijeta, ali kao što je već navedeno sama bića koja su evoluirala čine tog boga. S obzirom da se odaziva na ime omega to je kraj, ali je ujedno i početak jer je već postojalo na početku našeg evolutivnog puta. Naime, malo sam istraživao pa prema omega teoriji, nije da mi napredujemo prema omega točki, već nas ona vuče. Dakle to već jest, a koji je onda smisao cijele egzistencije ako je sve već unaprijed zadano i određeno? Opet nije odgovoreno...e da učiti iz iskustva, ehehe, ili samo zabava za omegu ili Mr omegu neka moćnija omega tjera da vuće kantu s vodom iz bunara ili diže sidro ili tako slično. Riddles in the dark, questions that need answering kako kaže Gandalf. Kada bi navedeno bila neka video igrica bila bi dosadna budući je predvidljiva. I zašto učiti nešto što se već zna (jer se zna što se ima naučiti) i ako taj omega vuče njegove djelove prema sebi kako na koncu ti djelovi ponovno čine njega. Jedino objašnjenje jest da je omega (ili bog) budući je omniprezentan i omnipotentan u isto vrijeme sve i pojedinačno u isto vrijeme na dva više različitih mjesta, i pazi sad U ISTO VRIJEME U RAZLIČITIM VREMENIMA hehehehe te u isto vrijeme ima sva iskustva i tek ih stiće. Krcato proturječja i paradoksa, ali kako sam u nekim ranijim tekstovima pisao ispada da pravo savršenstvo mora biti proturječno jer jedino tako objedinjuje sve mogućnosti u sebi. Također, takvo tumačenje je kompatibilno s drugim mitovima o početku i kraju svemira, odnosno hinduističkim o svemiru koje nastaje iz jaja i ponovno se vraća u njega i u tom jaju spava Brahman i budi se u određenim ciklusima i sve ponovno kreće. Problem je određenosti. Ako je sve određeno koja je svrha toga. Jeli kozmos kao neki automat naštiman da se vječno ponavlja isto, kao perpetum mobile. Tu bi Nietzscheova filozofija zablistala u svom punom sjaju, ali na koncu beskonačno ponavljanje istog iz treće perspektive čini stvar dosadnu iako mi iz prve perspektive nismo svjesni kako ponavljamo nešto što smo već radili. Možemo reći da je takvo viđenje stvaranja i kraja svemira zapravo jedan beskonačni loop, vječni krug i kada sami ne bi bili dio njega već vanjski promatrač brzo bi nam dosadio. Tu nam u spas može doći teorija kaosa (micanja krila leptira u Brazilu koji izaziva tornado u Teksasu, dok ponovno kopiranje istog procesa s leptirom u Brazilu i istih okolnosti neće izazvati tornado). Neću sada obrazlagati sve već ću samo uzeti dio koji mi treba za ovaj tekst . Naime, jedan dio navedene teorije prema Edwardu Lorentzu tvrdi da što se više ponavljaju radnje koje su sa sigurnošću određene jednostavnim matematičkim jednadžbama veća je mogućnost da se dogodi nešto suprotno od očekivanog ( a razlog je što posljedice fizičkih zakona nisu strikno determinirane već su najviše moguće, dakle u nekoj situaciji može se dogoditi i suprotno iako je sam proces opet determiniran ali nepredvidljiv jer se ne može sa sigurnošću odrediti početak kauzalnog lanca (situacija s leptirom), opet proturječje,). Dakle svako novo ponavljanje određenog procesa sve više rezultira različitim posljedicama. Pa stoga, ako je svo vječno stvaranje i razaranje kozmosa određeno kao neka sigurna matematička formula, svakim novim ponavljanjem veća je mogućnost da se dogodi nešto suprotno od očekivanja. Leži li onda u tome zabava? Leži li u tome onda raznolikost života i baš ta sloboda volje koja nam omogućuje izbor, koja nam omogućuje da se ne ponavljamo vječno, da unesemo zabavu u kreaciju, unesemo novost i time u konačnici onda ostvarimo taj ideal pojedinačnog života, a to je učenje kroz iskustvo? Moguće, moglo bi, ali postoji li onda opasnost da se nakon nepredviđenih situacija tijekom evolucije na kraju ne dođe do singularnosti do omega točke, već da se cijela kreacija počne vući u beskonačnost. Umjesto da se sužava prema jednom da se rasprši u mnogome? A postoji i mogućnost da ako se nikad ne vrati u omega točku da se onda uništi i sva kreacija je bez spajanja mogu se dijelovi uništiti i onda više nećemo imati nikakvog Brahmana koji će se ponovno probuditi jer će njegovi djelovi metastazirati i on će umrijeti od neke vrste kozmičkog raka. No vjerojatno omnipotentna bića imaju rješenja za takve nepredvidljive probleme, neke vrste sigurnosnih ventila nazovimo ih anđeli, proroci ili čak slučajnosti odnsono sinkronicitet. Time se osiguravaju da njihovi djelovi odu u smjeru koji ih više neće obnoviti. Ali, jasno sve to stoji samo ako postoje takve vrste omnipotentnih entiteta, ako ne, he, onda odgovore moramo tražiti drugdje. (Radi boljeg razumjevanja pogledajte filmić ispod) |
