Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
20.09.2009., nedjelja
Metaludilo
|
"Propitivanje vlastita ludila, njegove svrhe i mog stava prema tome. Razmišljanje o tome prihvatiti ludilo ili ne, iako je ono u meni, želio ja to ili ne; to se zove Metaludilo. Situacija u kojoj postajem svjestan svojeg luđaštva, čime stvaran otklon jastva od svog ponašanja i mentalnog stanja." Ugledavši ludilo, jastvo poput nekog gledatelja filma u kinu, može samo nemoćno promatrati posljedice ludila, jer na to ne može utjecati. Ali može promišljati o njemu, jer ludilo je film, moje saznanje ludila i promišljanje o njemu bi bilo gledanje filma. To onda stanje luđaštva dovodi na meta razinu, jer obično stanje ne bi promišljalo o ludilu samo se pitalo, zašto sam takav, već bi jastvo bilo upleteno u tu luđačku mrežu i ne bi ga niti bilo svjesno. Metaluđak, he, tom odvojenošću od svog ponašanja, postaje ujedno odvojen od svijeta, jer, kao što je gore navedeno, obični luđak ne posjeduje odvojenost jastva i ludila, njemu je sve to ubobičajeno poanšanje koje društvo nagrađuje ili možda ne nagrađuje. Ipak, kada, primjerice, svakodnevnom kupovinom kutije šibica određene marke spašava svijet od katastrofe, društvo će ga nagraditi ili bi ga nagradilo, samo kada bi znalo što je učinio, ali eto, on ili ona (kako god) zbog svoje skromnosti ili straha da mu ne otkriju strategiju ne objavljuje to svijetu (možda tu i tamo izleti kada primijeti znakove na osobi da je jedna od odabranih). Drugim riječima, metaluđak je samospoznati luđak i ta samospoznaja ga udaljuje od svijeta čime se njegova usamljenost i tjeskoba samo povećava. Ali osim usamljenosti i tjeskobe, metaluđak postaje i arogantan. Doživljava sebe umnijim od običnih ljudi, jer, iako su oni, recimo, normalni, nisu samospoznati! Ne promišljaju o svom stanju, oni su naprosto takvi, njihovo jastvo je sraslo s ponašanjem. Kao junaci Kafkinih romana i prića koji stalno obijaju vrata, idu od višeg do višeg činovnika u hijerarhiji u nadi da će nešto promjeniti, da će riješiti svoj problem, ali toga nema, jer je već sve zacrtano, samo oni nisu svjesni toga i trude se sve više i više. Oni su po metaluđaku nesvjesni da su likovi u već snimljenom filmu, smatraju da njihove radnje mogu utjecati na razvoj filma, ali metaluđak u svojoj odvojenosti zna da je to nemoguće. I on je na višoj razini, iako je njegov film života determiniran, odvojenost jastva, koje je gledatelj, mu daje tu spoznaju uvjetovanosti. On time ostvaruje mudrost zapisanu na Delfima, "Spoznaj samog sebe", ali što time korisno dobiva, osim običnog znanja beskorisne istine? Može li on onda, da se dalje poslužim s metaforom o filmu, napustiti gledanje filma ako mu se ne sviđa i umjesto horora otići pogledati neku komediju s hepi endaom ili bi trebao postati potpuno pasivan? Može li ta odvojenost jastva utjecati na promjenu ponašanja? Ako je jastvo pasivni promatrač ne bi mogla, ali kao samospoznato biće, svjesno da je parola o samospoznaji pisala na Delfima i da su tamo bili Orakli (proročice) koje su osobama davale proročanstva proturječnog sadržaja (odnosno prisjeća se da je tijekom filma to učio u školi), metaluđak se pita; "Nije li upravo proturječje indikator slobode i moguće promjene ponašanja, jer nam ne nudi ništa točno odrđeno, već je prema prorčanstvu jednako moguće da radnje dovedu i do dobrih i do loših posljedica?". Osim toga mogli bi jastvo metaluđaka i film njegovih ponašanja usporedili s scenom iz Paklene naranče, kada Alexu privezanom za stolicu puštaju filmove nasilja uz Bethoweenovu muziku, jer nasilje i muzika su upravo Alexov film, njegovo ponašanje, a jastvo je on privezan na stolici i po prvi put njegovo jastvo je odvojeno od njegova ponašanja i život, što nije nikako ugodno. Samo bi posljedice trebale biti drugačije, dok se Alex počinje uvjetovano ponašati, metaluđak bi u tom odvojenošću jastva i ponašanja trebao pronaći slobodu volje, barem donekle. Naime, poanta oraklovih proročanstva jest da potaknu um onomu kojemu se proriče da ne čeka pasivno budućnost, već neka je usmjerava u svoju korist promišljanjem o proročanstvu i tako onda djeluje. Da promišlja o proročanstvu i tako konačno dođe na meta razinu i odvoji svoje jastvo od filma njegova života. Time vidi nove staze, koje možda i dovode do istog cilja (u konačnici je to smrt), ali barem su različite, neke ravnije, neke grbave, neke kroz šumu, neke kroz park, neke asfaltirane. Ili da se poslužim analogijom s filmom, neka staza je horor, neka komdija, neka pornić, neka krimić...uglavnom staze raznih žanrova, ali sve imaju jednu zajedničku stvar, jeli: The End. Nakon te spoznaje, metaluđaku se javlja jedna od scena filma života kada se mala mačka igrala sa vunenim klupkom. Zacrtano je da će se klupku u konačnici odmotati do kraja ako mačka ustraje u igri, ali nije zacrtan način kako, hoće li se zaplesti ili neće. Stoga metaluđak zaključuje: "Sve je klupko s kojim se mi igramo kao male mace i o našoj zaigranosti ovisi kvaliteta našeg života, jer ako pasivno čekaš budućnost, ne razvijaš njezino klupko i ona se neće dogoditi te se onda prepuštaš entropiji.". Propadanje je brže i manje zabavno.. |
14.09.2009., ponedjeljak
Nick Cave, "Smrt Bunnya Munroa"
|
Nick Cave, "Smrt Bunnya Munroa" Dakle, radi se opet o romanu koji obrađuje seks i nasilje. Prati propadanje Bunnya od ljigavog ševca kojeg ne osjeća grižnju savjesti čak niti kada mu se žena ubije zbog njegovih prevara, do hodajućeg mrtvaca koji je očajan za jebom toliko da napastuje neprivlačne žene i siluje narkomanke. Uglavnom, postepeno gubljenje identiteta kroz ogromne količine cuge i tjelesnih izlučevina. Bunny grižnju osjeti tek nakon smrti u nekoj vrsti čistilišta gdje se iskupljuje pred osobama koje je povrijedio, a one prihvaćaju iskupljenje, jer Cave vjeruje da su ljudi ipak u srži dobri i spremni oprostiti. - "...kolektivna čuvstva bujaju silno, kako to već biva na televiziji ili tamo negdje, pa publika počne pljeskati – jer su humani i toliko žele oprostiti...." (Nick Cave, Smrt Bunnya Munroa, str. 214) To je tip romana koji vodi svog glavnog lika iz gore situacije u najgoru i onda još goru, ali čitatelja to ne smeta budući je glavni lik naprosto jedan od najvećih ljigavaca u povijesti književnosti. Stoga se knjiga brzo čita, jer samo čekate koju zlobu će Cave Bunnyu smjestiti u idućem poglavlju. Naime, roman je pisan prema stilu proze svakodnevnice, odnosno novih puritanaca, za razliku od Caveova prvog romana "I magarica ugleda anđela" čija radnja nije bila linearna, već rascjepkana raznim introspektivnim epizodama autora ili glavnog lika. Novi Caveov roman donosi mnogo dijaloga, često spominjanje robnih marka ili referenci na pop kulturu (poput Bunnyeve opsjednutosti vaginama Avril Lavigne i Kyle Minogue – kojima se autor na kraju romana u zahvalama ispričava), minimum autorove introspekcije ili glavnog lika, linearnost radnje te realizam događaja. A također prisutna je velika doza humora, što zbog niza neugodnih situacija s Bunnyem, kao kada ga pretuče žena s crnim pojasom u karateu ili viceva koje svakodnevno čujemo milijun puta. A humor se dodatno potencira razni vulgarnim izrazima. Ipak, roman ima dva elementa po kojima se razlikuje od proze svakodnevnice i upada u neku vrstu, pa usudio bih se reći Magijskog realizma. I ti elementi su ono što nam otkriva poantu romana. Prvo je ubojica žena koji je maskiran u đavla ili je sam đavao (kada pred kraj recepcionar pokaže Bunnyu u kojem se tvrdi da su rogovi na glavi pravi). Dakle, lik ima rogove, crveno ofarbano tijelo i vile kojima ubija žrtve, a TV stalno donosi priloge o njegovim novim napadima gdje se ubojica jasno vidi. Trag njegovih ubojstva slijedi pravac sjever jug, odnosno Bunny se nalazi na jugu (grad Brighton) i ubojica mu se sve više približava što više Bunny propada od ševca ka živućem mrtvacu. Dakle taj približavanje đavla bi bila metafora Bunnyeva približavanja smrti, dok bi vjerojatno ubojstva žena bila metafora žena koje je Bunny emotivno povrijedio i iskoristio. I onda nakon Bunnyeve smrti, đavo ga kažnjava za grijehe silovanjem u zatvoru i tek nakon toga imamo poglavlje gdje su Bunnyju iskupljeni grijesi. Dakle sve je tu i kazna i iskupljenje. Ili da posudimo objašnjenje Giordana Bruna, budući postoji podudarnost između njegova tumaćenja razvoja čovjeka i propadanja (ili uspona) Bunnya iz ševca u živog mrtvaca, dakle prema Brunu je: "..."živi mrtvac", čovjek oslobođen od ograničenja ljudske vrste." (I:P. Culianu, Eros i magija u renesansi, Fabula nova, Zagreb 2007., str 149.). Pa bi mogli reći da se time iskupljenjem Bunny oslobodio svoje pretjerane požude i bezosjećajnosti, koji su ga ograničavali da se ostvari kao osoba. Drugi nerealističan element u romanu je duh mrtve Bunnyeve žene. Naime, nakon samoubojstva, prema kojem je Bunny bio poprilično ravnodušan, počinje mu se pričinjavati duh njegove žene, što ga natjera na bijeg od kuće i odlazak na put. Zapravo Bunny je bježao od svoje grižnje savjesti, koja, budući je nije svjesno doživljavao, se na neki način manifestirala kao fantazma njegove podsvijesti. I što je više bježao duh mu se češće prikazivao, što ga je dekoncentriralo tijekom seksa i umanjivalo njegove moći zavođenja. Drugim riječima, Bunnyeva erotska magija bila je uništena i on se postepeno pretvarao u živog mrtvaca. Cave to prikazuje i propadanjem Bunnyeva ponosa, frizure kokotice, koja je u početku sjena, dok za vrijeme propadanja beživotno i slijepljeno leži na čelu. S druge strane, duh je sinu, Bunny junioru, poslužio kao priprema za život bez oca, koji, kako mu je duh priopćio, mora umrijeti jer je izgubljen. Bunny jr. tijekom razgovora s duhom prima savjete kako treba živjeti bez oca, što ga priprema za kraj, iako bi se moglo interpretirati kako je njegovo viđenje duha samo posljedica žalost na umrlu majku, koja se kod njega ne javlja svjesno, valjda zbog mladosti, pa je kao kod starijeg Bunnya duh rezultat potisnutih osjećaja. Za kraj tehnikalije. Knjigu je izdao Šareni dućan koji su objavili i prvi Caveov roman "I magarica ugleda anđela" te niz pisaca koji imaju poveznica sa Rock and Rollom poput Burroughsa i Kerouaca. Roman je preveo Denis Peričić koji je i zaslužan za istodobno englesko-hrvatsko izdanje, budući je bio polaznik Caveove škole pisanja. Knjiga je podjeljena u tri dijela: Ševac, Trgovac i Mrtvac s ukupno 33 poglavlja. Simbolika otvorena za interpretaciju. |
