Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
18.11.2009., srijeda
Fontana mladosti i univerzalni um
|
Kada bi postojao robot sa sviješću i ujedno je je moj identičan duplikat i kada bi mu se prekopirala sva moja sjećanja, koja bi bila razlika između mene i njega? Naime, ionako sam svjestan sebe kao cjelovite osobe zbog svojih sjećanja. Ona mi ukazuju kako se moja životna priča odigrala na određen način i nudi mi projekcije budućnosti i rješenja problema na određeni način. Tako da bi robot bio jednako svjestan njega kao mene kao što sam to sada ja. Osim toga i okolina bi mu mogla potvrditi kako je to bio on, jer je moj duplikat. Tako da je cjelovito zaokružen svaki problem o svijesti kao nositeljici jastva, moj robotički duplikat , ako je svijest nositeljica jastva može imati moje jastvo. Samo je problem što onda ostaje meni? Odnosno, kako mogu postojati dvije osobe s jednakim jastvom? Čini se kako ne mogu. Naime, prvi prigovor bi bio da zbog numeričke različitosti mene i robota mi jesmo dvije različite osobe, iako s identičnim svojstvima. Ali pitanje se postavlja, zašto je numerička različitost toliko jaka u definiranju osobe čak i ako su prisutna ista svojstva. Jedino objašnjenje bi bilo kako je jastvo već sadržano u pojedinačnom primjerku bez obzira na svojstva. Ono bi bilo kao unutrašnje oko koje skenira ta svojstva, ništa kvalitativno, već kvantitativno, ali dovoljno da me razlikuje od mog identičnog parnjaka do te mjere da smo dvije različite osobe. I najvažnije, dovoljna da ne smatram produžetak mog života samo u prebacivanju svojih sjećanja u drugo biće. Drugi prigovor bi bio taj da bi u trenutku kopiranja mojih sjećanja robot bio ista osoba kao i ja, ali da bi ga već razlika u iskustvu, jer zauzima različit prostor nego ja, počela razlikovati od mene i što bi se više udaljavali prostorno i susretala s drugim osobama nova različita sjećanja bi nas učinili različitim osobama. Ipak, ovaj drugi prigovor je slabiji, jer ostavlja mogućnost nastavka mene u drugom tijelu, jasno pod uvjetom da ovo moje bude uništeno. Ako se to nekim budućim eksperimentom pokaže istinito, to bi bila neka vrsta fontane mladosti, odnosno način kako postići besmrtnost. No, možda ni to nije dovoljno jer činjenica da bi se ipak zbog budućih iskustva razlikovao kao osoba od robota, opet ukazuje kako je jastvo nezavisno od svijesti i sjećanja. Čak i da se mene i robota prikljkuči na nekakvu identičnu virtualnu stvarnost zapravo bi imali samo dva odvojena jastva koja doživljavaju jednaka iskustva i stvaraju jednaku budućnost. Pa i to samo u slučaju da je priroda deterministička, no ako je vjerovati kvantnoj fizici kako priroda nije determinirana i kako neke slučajnosti ili neke anomalije ili kako već mogu prevagnuti prilikom donošenja odluke, možda bi se budućnost mene i robota počela razlikovati čak i ako doživljavamo ista iskustva u virtualnoj stvarnosti. Ali još jedan međutim, ako je moje jastvo, kao što je definirano u ovom tekstu, samo pasivan promatrač, kako onda može stvoriti neku odluku koja će utjecati na buduće ponašanje i time ga učiniti različitim od robota. Znači javlja se pitanje može li jastvo utjecati na ponašanje? Ako da, onda je jastvo vezano za svijest, a ako je vezano za svijest onda ne možemo imati moju identičnu kopiju u robotu jer bi tada bio jedan ja u dva tijela. Ili može biti jedan ja u dva tijela? Kao neka kolektivna svijest? Ako da, onda smo otkrili recept kolektivne svijesti. Dakle, nakon fontane mladosti imamo i recept za univerzalni um. Možda čak i boga? Offtopic Ako je jastvo pasivan promatrač, a ipak dođe do promjene ponašanja mene i robota u identičnom virtualnom svijetu zbog nedeterminističkih zakona kvantne fizike, onda je ipak i dalje moje ponašanje determinističko, jer iako ne mogu predvidjeti budućnost sa svim hipotetskim znanjem o svijetu i dalje moje odluke ne zavise o meni nego o okolini. A to je zabrinjavajuća misao. Naime, tada čak i u situaciji kada je priroda nedeterministička, naša ponašanje opet nije naše, jer ono što je naša esencija je samo pasivni promatrač. Zato, jedini način kako bi mogli imati slobodu volje bi bio taj da je voljni element dio jastva. Jastvo u tom slučaju ne bi bilo samo oko koje promatra, već i usta koja naređuju i to sve u jednom. No ipak s obzirom na to da se odluke donose u svjesnom djelu osobe, a ne u onom pasivnom koje promatra, opet imamo problem s jednom osobom u dva tijela. A što više pokušamo odmrsiti ovo klupko, sve se više u njemu zaplićemo. |
14.11.2009., subota
Metafizička babaroga
|
Krščani vjeruju kako će prije deva proći kroz ušicu igle, nego što će bogataš u raj. Ali u isto vrijeme vjeruju da treba dati bogu božje, a caru carevo. Takva vjerovanja onda omogućavaju moćnicima iskorištavanje ljudi. Jer pravovjerna sirotinja smatra kako je ok dati moćniku lovu, a to što je on bogat, ehehehe, platit će nakon smrti. Sirotinji je ovaj život samo priprema za smrt, dok moćnik to zna i stoga širi religiju, jer mu koristi. Uz to, ekipa vjernika mu neće zamjeriti na bogatsvu, budući smatraju kako će ga kazna stići nakon smrti (pakal, grrrr). Ali moćnika ne brine život nakon smrti, on želi sada i hoće sve odmah. I dok siromašni vjernici zazivaju neku nebesku pravdu, moćnik je sve bogatiji i svojom lovo širi moć i kontrolira šivot sirotinje čineći ga sve težim i nepravednijim. Pa ti sad vjeruj, jer sve prevelike nade u zagrobni život i negiranje materijalnog ostavljaju prostor moćnicima za iskorištavanje ljudi Naime, ako prema krščanstvu samo bog može suditi, ukazuje kako kršćanstvo otupljuje pobunu protiv nepravde, jer se vjeruje kako će moćnik biti kažnjen na drugom svijetu. Ali upravo takvo negiranje materijalnog života, omogućuje moćnicima vladanje u materijalnom svijetu, dok onaj drugi (raj, pakao) možda i ne postoji. A čak i ako postoji, možda je ii bog korumpiran, ili nema raja i pakla ili nema kazne? Kao da je njih briga, oni sada vladaju i šire vjeru kako bi ljude još više zavarali, a kako bi sami više love pokrali i skupili što više moći. Važno je upravo to istaknuti, kako je takvim lopinama u interesu širenje vjere, jer time šire zastor i opravdanje za svoj lopovluk. Zato su često veliki kapitalisti i populistički vladari poput Berlusconia, a kod nas recimo dobar primjer bi bio Kerum, ali i cijela ekipa iz HDZ-a, veliki krščani. Uglavnom, vjerovanje u zagrobni život i nebesku pravdu nema nikakvog negativnog utjecaja na sadašnji život moćnika i on svojom lovom upravlja životima naivnih ljudi. Moglo bi se prigovoriti kako se riječima caru carevo samo poziva na poštivanje zakona, međutim samo postojanje zakona nije dovoljno dobro, jer oni često nisu pravedni. Pa i Hitlerova njemačka je imala zakone i zatvore za one koji ih prekrše, iako bi kršenje nekih zakona (pogotovo rasnih) danas nazvalo pravdom. Osim toga i šerijatski zakon je neko pravo i određuje što se smije, a što nesmije činiti, ipak je grozno nepravedan prema ženama. Poštivanje šerijatskog zakona čini zlo ženama. A upravo zato što caru carevo zahtjeva slijepo slijeđenje zakona, onemogućava vjerniku pobunu protiv zakona za kojeg vidi da je nepravedan. Samoj početnoj usporedbi teza o devi i caru carevo nije bila namjera toliko ukazati na proturječna vjerovanja krščana, već sljedeće. Dakle, nije poanta što to što si priča s devom i caru carevo međusobno na prvi pogled proturječje, već je caka u tome što je gotovo svaki bogataš osuđen na pakao nakon smrti (deva), ali dok smo na ovome svijetu moramo mu dati što ga spada (caru carevo). Time se želi reći: "Ma baš te briga što se goji na tvoj račun, dobit će on svoje kad umre.". Dodatni problem s ove dvije teze jest manipulacija , budući se deva koristi kada se religija želi prikazati ka socijalno osjetljiva, dok se caru carevo koristi kada se religija želi pokazati apolitičnom, odnosno onom koja ne poziva na revoluciju. I ključno, zajedno, te dvije izjave omogućavaju bogaćenje na uštrb onih koji zbilja vjeruju. Te dvije izjave i vjera u zagrobnu pravdu mogu djelovati terapeutski na vjernika, jer se onda on ne živcira svakodnevno što se neki gad bogati, odnosno lakše izbjegava stanje izjedanja i očaja. Međutim, izjedanje i očaj zna izazvati pobunu, a vjera u zagrobnu pravdu otupljuje poriv za pobunom. To onda povlači tvrdnju da bi bez vjere u zagrobni život ljudi bili prenasilni jer bi svaki manji problem (znači ne rat već čak problemi manjih skupina ili pojedinaca) rješavali nasiljem. Opet međutim, konecpt tolerancije kojim se izbjegavaju sukobi između manjih skupina ili krvna osveta se ne temelji na vjeri u zagrobnu pravdu, već na tvrdnji da su svi ljudi rođeni jednaki, koja svoju tradiciju ima u francuskoj revoluciji i to je čisto svjetovni koncept. Dodajmo, kako je zanimljivo je da je krvna osveta bila raširena upravo u tradicionalnim društvima (Crna Gora, Sicilija), dok je vlast tamo cijenjena (pati se od autoriteta i hijerarhije). Ipak, ja ne poričem da je tolerancija već postojala u Isusovom učenju, ali ima taj "višak", odnosno zagrobnu pravdu koja bi trebala umiriti savjest i garantirati da će gad kad tad nagrabusiti. Ali ideje Francuske revolucije nemaju taj višak, za koji ja tvrdim da je zaslužan za uspavljivanje ljudi i bogaćenje moćnika bez otpora. A bez Francuske revolucije još bi živjeli u feudalizmu i pitanje je ponekad jesu kazne koje su zaredale nakon revolucije bile stvarno nepravde ili je svatko dobio ono što je zaslužio? To nas odvlači na sljedeći problem - treba li se tolerirati netolerantne i ako je odgovor ne, znači li to da smo i mi netolerantni pa onda nesmijemo tolerirati sami sebe. Eto jedan paradoks. No da se vratim, mislim da je bez obzira na kasnije sukobe među revolucionarima, ideja jednakosti ljudi ponikla iz francuske revolucije, odnosno od Voltairea, omogućila ljudima da postanu tolerantniji jedni prema drugima i bez pozivanja na božiju nagradu ili kaznu i time im, između ostalog, olakšala borbu za ostvarenje prava i čak ih potaknula na tu borbu, dok je krščanstvo uvijek više preferiralo pravedničku patnju, nekog pravednički gnijev. Može se pojaviti protuargument, što ako smo u krivu i vječni život postoji? Ili poput Pascalove oklade koja kaže da nam je najkorisnije vjerovati u zagrobni život jer svaka minijaturna šansa da on postoji pomnožena sa beskonačnim blaženstvom zagrobnog života u konačnici nudi beskonačno uživanje. Drugim riječima, najmanje gubimo ako vjerujemo u beskonačni život, jer ako ne vjerujemo možemo imati samo ograničeni užitak, koji, ako se pokaže da je zagrobna pravda istinita, može rezultirati beskonačnom patnjom. Ipak, nemamo nikakvih dokaze za postojanje zagrobnog života i zagrobne pravde, dok u isto vrijeme imamo dokaze za materijalni život, pravdu, nepravdu, uzrok posljedicu i imamo dokaze da zli moćnici pokušavaju (često uspiju) upravljati ljudskim životima. Što je važnije, ovo sada što osjećamo ili neka utjeha koja možda neće doći, ali ćemo zato biti iskorišteni u ovom životu? Osim toga, zagrobni život je toliko jaka tvrdnja, da je to ono što treba dati odgovor, a ne suprotna strana koja se potvrđuje svakodnevnim iskustvom. A čak i da ima zagrobnog života, kako znamo da ima zagrobne pravde, dobrog boga? Za to još jedan paradoks, jeli nešto dobro zato što tako bog kaže ili to bog kaže zato što je to već dobro? Osim toga, možda je đavo preuzeo vlast od boga, a mi to još ne znamo, ili je bog zao. Stoga jedino u što možemo biti sigurni je sadašnji život na ovom materijalnom svijetu, sve drugo je spekulacija i ne bi nam trebalo služiti kao nikakva utjeha. Eto toliko o temo koja se zove "pravda zagrobnog života", a hindu verzija je karma. Sve što je primijenjeno za krščansku raj/pakao nagradu i kaznu može se primijeniti za reinkarnaciju na temelju karme. Sve je to po meni"metafizička babaroga". |
