Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
18.11.2009., srijeda
Fontana mladosti i univerzalni um
|
Kada bi postojao robot sa sviješću i ujedno je je moj identičan duplikat i kada bi mu se prekopirala sva moja sjećanja, koja bi bila razlika između mene i njega? Naime, ionako sam svjestan sebe kao cjelovite osobe zbog svojih sjećanja. Ona mi ukazuju kako se moja životna priča odigrala na određen način i nudi mi projekcije budućnosti i rješenja problema na određeni način. Tako da bi robot bio jednako svjestan njega kao mene kao što sam to sada ja. Osim toga i okolina bi mu mogla potvrditi kako je to bio on, jer je moj duplikat. Tako da je cjelovito zaokružen svaki problem o svijesti kao nositeljici jastva, moj robotički duplikat , ako je svijest nositeljica jastva može imati moje jastvo. Samo je problem što onda ostaje meni? Odnosno, kako mogu postojati dvije osobe s jednakim jastvom? Čini se kako ne mogu. Naime, prvi prigovor bi bio da zbog numeričke različitosti mene i robota mi jesmo dvije različite osobe, iako s identičnim svojstvima. Ali pitanje se postavlja, zašto je numerička različitost toliko jaka u definiranju osobe čak i ako su prisutna ista svojstva. Jedino objašnjenje bi bilo kako je jastvo već sadržano u pojedinačnom primjerku bez obzira na svojstva. Ono bi bilo kao unutrašnje oko koje skenira ta svojstva, ništa kvalitativno, već kvantitativno, ali dovoljno da me razlikuje od mog identičnog parnjaka do te mjere da smo dvije različite osobe. I najvažnije, dovoljna da ne smatram produžetak mog života samo u prebacivanju svojih sjećanja u drugo biće. Drugi prigovor bi bio taj da bi u trenutku kopiranja mojih sjećanja robot bio ista osoba kao i ja, ali da bi ga već razlika u iskustvu, jer zauzima različit prostor nego ja, počela razlikovati od mene i što bi se više udaljavali prostorno i susretala s drugim osobama nova različita sjećanja bi nas učinili različitim osobama. Ipak, ovaj drugi prigovor je slabiji, jer ostavlja mogućnost nastavka mene u drugom tijelu, jasno pod uvjetom da ovo moje bude uništeno. Ako se to nekim budućim eksperimentom pokaže istinito, to bi bila neka vrsta fontane mladosti, odnosno način kako postići besmrtnost. No, možda ni to nije dovoljno jer činjenica da bi se ipak zbog budućih iskustva razlikovao kao osoba od robota, opet ukazuje kako je jastvo nezavisno od svijesti i sjećanja. Čak i da se mene i robota prikljkuči na nekakvu identičnu virtualnu stvarnost zapravo bi imali samo dva odvojena jastva koja doživljavaju jednaka iskustva i stvaraju jednaku budućnost. Pa i to samo u slučaju da je priroda deterministička, no ako je vjerovati kvantnoj fizici kako priroda nije determinirana i kako neke slučajnosti ili neke anomalije ili kako već mogu prevagnuti prilikom donošenja odluke, možda bi se budućnost mene i robota počela razlikovati čak i ako doživljavamo ista iskustva u virtualnoj stvarnosti. Ali još jedan međutim, ako je moje jastvo, kao što je definirano u ovom tekstu, samo pasivan promatrač, kako onda može stvoriti neku odluku koja će utjecati na buduće ponašanje i time ga učiniti različitim od robota. Znači javlja se pitanje može li jastvo utjecati na ponašanje? Ako da, onda je jastvo vezano za svijest, a ako je vezano za svijest onda ne možemo imati moju identičnu kopiju u robotu jer bi tada bio jedan ja u dva tijela. Ili može biti jedan ja u dva tijela? Kao neka kolektivna svijest? Ako da, onda smo otkrili recept kolektivne svijesti. Dakle, nakon fontane mladosti imamo i recept za univerzalni um. Možda čak i boga? Offtopic Ako je jastvo pasivan promatrač, a ipak dođe do promjene ponašanja mene i robota u identičnom virtualnom svijetu zbog nedeterminističkih zakona kvantne fizike, onda je ipak i dalje moje ponašanje determinističko, jer iako ne mogu predvidjeti budućnost sa svim hipotetskim znanjem o svijetu i dalje moje odluke ne zavise o meni nego o okolini. A to je zabrinjavajuća misao. Naime, tada čak i u situaciji kada je priroda nedeterministička, naša ponašanje opet nije naše, jer ono što je naša esencija je samo pasivni promatrač. Zato, jedini način kako bi mogli imati slobodu volje bi bio taj da je voljni element dio jastva. Jastvo u tom slučaju ne bi bilo samo oko koje promatra, već i usta koja naređuju i to sve u jednom. No ipak s obzirom na to da se odluke donose u svjesnom djelu osobe, a ne u onom pasivnom koje promatra, opet imamo problem s jednom osobom u dva tijela. A što više pokušamo odmrsiti ovo klupko, sve se više u njemu zaplićemo. |
