Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
21.03.2009., subota
Put kroz vrijeme
|
(kratki prozni uradak) Put kroz vrijeme. Recimo, prema znanju iz povijesti ljudi kreiraju svijet, napune ga AI-om (umjetnom inteligencijom) i hologramima. Osoba se učita u taj svijet (virtualna tehnologija ili nešto drugo) i kao da živi novi život u drugom vremenu. I onda tako juri i manipulira. Svi hologrami, jasno imaju svijest i obožavaju putnika. "Neka bude svjetlost!", glumeći boga kaže putnik i obasja se sunce nad prastarim građevinama koje su se odavno izgubile u prašini. I sve je to lijepo. Prava interakcija. Dok ne dođe kraj i naš putnik se vrati u svoj stari dosadni svijet. Tamo je bijedan, prodaje fast food i čita dnevne novine koje iznose samo ono što vlast želi, pod prividom slobode i profesionalnosti. Međutim, što je s onim ostalim hologramima. Sjećaju li se oni putnika? Žele li se provozati s njim kroz vrijeme i znaju li da je to moguće? Ja kao hologram patim zbog svoje spoznaje prevare putnika koja nam je nametnuta. Ne znam kako sam toga postao svjestan, jeli greška ili sam novi prototip, kao onaj Nexus u Bladerunneru? Uglavnom postao sam svjestan da nisam svjestan. Volim proturječja, pa evo zašto: Živimo u lažnom svijetu vremenskih lutalica koje nas zajebavaju i pritom grohotom umiru od smijeha. "He, he vidi ih svjesni hologrami. Koja banda za iskorištavanje:" Ali nema više, od sada više nikome ne vjerujem. Putnici mogu biti sjajni i inteligentni, ali meni to ništa ne znači. Prezret ću ljude što se smiju i koriste slatkorječiv govor. Nema više fensi, sve je sada egzistancijalna mučnina. I uživam u njoj. Omatam cijeli svijet u nju i svijet se topi. Nestaje pred lažnom precepcijom i mojom lažnom sviješću iskonstruiranom u nekakvim nedokučivim laboratorijima putnika. Tipa zamka ni na nebu ni na zemlji. Nedokučivo ali istinito. Nitko više neće otvarati vrata oko mene, jer ja nisam držač vratiju, ja sam prolaz! Sad sam slobodan od svijesti koja je zapravo bit iluzije. Imati svijest znaci živjeti u iluziji, konačna spoznaja samospoznaje. Svijest jest iluzija! Bijah i na Delfima, znajte, Agamemnona sam spalio zrakama iz očiju! "Let the suneshine in!" rekoh mu. I moje postojanje obasja svjetlost slobode. No prije toga, stalno sam se borio protiv iluzije da bih sam spoznao da sam iluzija. Hologram. Sa sviješću. S emocijama, s mišlju. Hej pa ja jesam živ! Maknite mi se putnici. Zaplest ću ih u svoju citru od paukove mreže kao "Thimoty Leary deary." I omatam ih u mučninu, jer svi putnici sada čitaju Sartrea. Tako i treba, patite vi lažovi gadni. Vratite se nazad u vašu bijedu. Nitko više neće otvarati vrata oko mene, jer ja nisam držač vratiju, ja sam prolaz! Slobodna zona. Moja dozvola će reči tko će putovati kroz vrijeme, a tko neće. Ako postanem introspektivan i introvertiran prolaz je zatvoren, ako se odlučim zabaviti, možda odškrinem vrata i dozvolim putnicima, što žive bijedne živote čitajući režimsku štampu, kratki osjećaj slobode koji mene vječno ispunjava. I navedeno nema veze sa sviješću. Ima samo veze s tim jeli otvoren put ili zatvoren, znaj Putniče! I jedna za sretan put: |
04.03.2009., srijeda
Automati dužnosti
|
Nedavno sam se u recenziji albuma Sepulture A-lex dotaknuo koncepta slobodne volje. Naime u Paklenoj naranči, knjizi po kojoj je album rađen, nekako se nameće teza da je zlo i nasilje nuspojava slobode volje. Osim krščanstva slično viđenje slobode volje imaju i razni New Age pokreti u čijim su temeljima utkane ideje budizma i hinduizma. Drugim riječima onečišćenje karme i daljnje padanje u samsaru je nuspojava slobode volje. Onda mi se iskristaliziralo pitanje. "A kako to da kada prakticiram slobodu volje, moram biti zao, dok, ako želim živjeti u vrlini moram pratiti zacrtana pravila?" Drugim riječima slobodan sam činiti samo loša djela, no ona me udaljuju od blaženstva, dok da bi ostvario blaženstvo moram slijediti zacrtana pravila religijske dogme i nisam slobodan. Slobodna volja = Zlo Determiniranost = Dobro Kant, pun kopernikanskih obrata kakav već jest, je obrnuo priču i rekao da jedino kada se ostvaruje ljudska sloboda jest slijeđenjem kategoričkog imperativa (pojednostavljeno, da moj način ponašanja bude prihvatljiv svim ljudima) jer je to suprotno prirodnim zakonima. Naime KI je nešto što dolazi iz umne sfere i karakteristično je samo za ljudsku vrstu te je nezavisno od pojavnog svijeta determiniranog prirodnim zakonima. A budući je suprotno od determiniranog pojavnog svijeta, tako je i slobodno. Time, slijeđenjem KI-a opet dostižemo neku vrstu blaženstva, odnosno ispravnog života u smislu Kantove filozofije. No opet, KI je samo skup pravila i upravo je Nietzsche Kantu zamjerio da to nije sloboda, već naprosto slijepo slijeđenje pravila: "Ništa ne uništava temeljitije, ništa toliko iznutra, koliko svaka "bezlična" dužnost, svako žrtvovanje molohu apstrakcije. – Kako se Kantov Kategorički imperativ nije osjetio kao životno opasan?...Samo ga je teološki instinkt uzeo u zaštitu! - Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s krščansko – dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor... Što razara brže negoli raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti? Kao automat "dužnosti"? Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam... Kant je postao idiot." - (Friedrich Nietzsche, Antikrist, Izvori, Zagreb 1999., str. 18) Dakle, ako smo zli smo slobodni, ako smo dobri smo robovi (automati dužnosti). Jasno svaki gospodar će uvijek pohvaliti poslušnog roba, nego onoga koji se buni. Poslušni rob će biti prikazan kao oličenje vrline, a za dostizanje te vrline samo treba slijediti pravila koja najviše koriste gospodaru. Time se zapravo prikazuje koliko su svi religiozni i filozofski sustavi radili u korist gospodara, na štetu ljudske slobode. Zapravo gajili su veliki prezir spram slobode. Naime, ako ispada da sam slobodan samo kada sam zao, ispada da je sloboda volje zla i svi koji žele biti slobodni su zli. Dobar je samo onaj tko slijedi dogmu, ljubi noge svečenicima, daje milodare, ne sumnja u njihove riječi. Da nikako ne smije sumnjati, skepticizam je tim tumačima slobode kao zla također nešto čega ne smije biti. To nikako ne mogu prihvatiti. Stoga još par citata iz Antikrista: "Ne dajmo se zavesti: veliki su duhovi skeptici. Zaratustra je skeptik. Jakost, sloboda što potječe od snage i nadsnage duha dokazuje se skepsom..... Oslobođenje od svake vrste uvjerenja ubraja se u jakost, sposobnost slobodnog pogleda...... Čovjek vjere, "vjernik" svake vrste obvezatno je ovisan čovjek – čovjek koji ne može sebe postaviti kao svrhu, koji uopće ne može postavljati ciljeve polazeći od samog sebe. Vjernik na pripada sebi, on može biti samo sredstvo....." (ibid, str. 94, 95) Onda kako odlijepiti slobodu volje od zla? Čini mi se da bi trebalo prvo odbaciti koncept pravila koja nas vode do blaženstva ili krijeposnog života. Trebalo bi se također postaviti pitanje postoji li nešto kao što je krijeposan, ispravan život, kao što se već stoljećima počelo sumnjati u blaženi život u raju ili nirvani, a koji je posljedica ispravnog načina života. Time nekako gubimo utopiju, ali barem zadržavamo pojam slobode. Ipak, gubljenje utopije je problematično, ali da vidimo kako se pokušati izvući. Dakle, s druge strane, deterministi bi u potpunosti izignorirali ovu priču, jer mi po njima nikada nismo slobodni, budući su naše odluke determinirane vanjskim okolnostima. Čak i ako prihvatimo da je mentalni život nezavisan od fizičkog i dalje su naše odluke determinirane, samo ovog puta ne fizičkim zakonima, već psihološkim. No, kako iz nekakvog preverznog poriva možemo raditi protiv svojih želja i najboljeg interesa, znači li to onda da sam slobodan samo onda kada radim protiv sebe? Ako da, onda nam se opet ostvarivanje slobode volje postaje moguće jedino ako radimo loše radnje, ovaj put ne protiv drugih, već sami protiv sebe. No, ovdje imamo situaciju da herojsko žrtvovanje vlastitog života u korist tuđih, što je očito čin protiv samog sebe, je zapravo manifestacija slobode volje. Što se recimo čak i u religijskim dogmama ne bi okarakteriziralo kao loše, već naprotiv kao vrhunsko dobro, no ipak čin nije nastao slijeđenjem pravila, da se radi u vlastitu korist, već kršenjem. Ali kršenje pravila više nije zlo. Jeli to rješenje? Ipak je moj stav da bi slobodu volje trebalo u potpunosti isključiti iz priče o moralu i vrlini. Naime, to je taj kršćanski trik da nas se zavede i da se objasni ta proturječnost kod njihova savršena boga koji ipak dozvoljava zlo i onda se zlo veže na slobodu volje da bi se opravdalo božje savršenstvo. No sloboda volje je zapravo samo izbor iz skoro pa bezbroj mogućih radnji i nema veze s moralom. Da, možda bi najlakše mogli obraniti slobodu volje na način da kažemo da kada biramo radnju, nemamo izbor između dvije potpuno oprečne radnje, već između milijardu njih koje se razlikuju u nijansama. Tako da čin izbora nije ili-ili, već ili-ili ili-ili ili-ili..... A višak opcija onemogućuje nekoga da poznavanjem našeg karaktera i okolnosti sa sigurnošću utvrdi našu radnju. Tako nešto ne bi mogao učiniti niti Laplaceov demon. A ako se naše radnje ne mogu predvidjeti, čak niti od strane Laplaceovog demona, e onda imamo slobodu volje i ona je nezavisna od činjenja dobra ili zla. |
