Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
11.03.2008., utorak
Jastvo
|
U ovom članku pokušat ću prikazati koncepciju jastva ka nečega što nije stabilno. Naime, mi se često doživljavamo kao netko drugi, na što često utječu izmišljeni superheroji npr. James Bond ili neke zvijezde (bilo pop ili znanstvene ili umjetničke) ili mitske osobe npr. Ahil, Krist i slično. No osim negativnog shvaćanja poistovjećivanja s drugima, jer kopiramo i nismo svoji i slično, navedene osobe djeluju kao nekakvi arhetipovi, kao regulativni princip vrline, nešto herojsko što ispravlja naše jastvo. Nešto što nas tjera da što bolje ostvarimo svoje potencijale, jer one, iako ne kao stvarne osobe objedinjuju neke ljudske vrline kojima težimo ostvariti. Ipak, čini nam se da smo uvijek isti zbog tzv. psihološkog kontinuiteta. Naime, kada bi nekako naš mozak zamijenili nastavili bi egzistirati u tijelu u kojem je naš mozak, a ne u našem starom tijelu koje sada ima tuđi mozak. Takvu situaciju je na sličan način prikazao Thomas Mann u priči Indijska legenda. U toj priči se muž koji je ljubomoran na tiojelo svog prijatelja žrtvuje božici Kali tako što si sam odrubljuje glavu. To isto čini njegov prijatelj lijepog tijela, ali nešto neuglednija lica. Tada žena, uz pomoć božice Kali oživljava njih dvoje, ali tako što glavu svog muža stavlja na tijelo njegova prijatelja i obrnuto. No pod naredbama (željama) glave (mozga) tijela se izmijene tako da muž opet postane debeo, a prijatelj lijepog tijela. Međutim nije problem jastva isključivo pitanje psihološkog kontinuiteta, već i kako mi sami sebe poimamo. Kao što sam na početku naveo, pod utjecajem tzv arhetipskih bića mi sebe ne percipiramo onakvima kakvi smo, već onakvima kakvi bi željeli biti. Stoga često vodimo paralelne živote, jedan u svojim mislima, a drugi u očima ostalih ljudi. Taj drugi život je većinom sinteza naših akcija umjerenih prema tim ljudima. I kada postanemo svjesni ta dva viđenja jastva, počinjemo pomalo promišljati i pitati se o sebi. Što smo mi od to dvoje? Da li nas takav sudar različitih jastva dovodi do samospoznaje? Mogao bi, ali čini se da većina ljudi želi uljepšanu sliku o sebi, pa se odbacuju one stvari koje nam se ne sviđaju tako što se negiraju i na kraju zaboravljaju. No, u sudaru dva jastva nastaje novo, treće jastvo. Ono ne mora biti nužno bolje, ali je svakako drugačije. I tako kroz cijeli život putem utjecaja raznih izvanjskih informacija mi proživljavamo više paralelnih života kroz naša paralelna jastva. Iz navedenog možemo zaključiti da nikada niti ne možemo govoriti o jednom konkretnom pravom Ja, odnosno ne možemo se okarakterizirati i reći «To sam Ja». Posebice na takvu «anti monojastvenu» tvrdnju mogu ukazati razne reklamne kampanje koje nam suptilno peru mozak i tjeraju na da postanemo ono što nismo nikada željeli biti. Ispada da su stvari suprotne od poante Indijske legende. Izgleda da jedino u što možemo biti sigurni je naša materijalna baza, tijelo, dok je naše jastvo toliko podložno promjenama. Francuski dramatičar Artaud predlaže gutanje pejotla kojim se naše jastvo unutarnjim uvidom u transu učvršćuje. No za tako što čovjek mora biti spreman, jer je taj pejotlovski trans oblik pročišćenja od grijeha, stoga bi onaj s nečistom sviješću u transu preživio pravi pakao. No, kako onda može osoba stabilnog jastva egzistirati u današnjem društvu gdje se zahtjeva fleksibilnost i česta promjena želja i stavova? Teško. Takva osoba se proglašava ekscentrikom i trpa se u ludnicu, kao što se dogodilo Artaudu koji je u ludnici bio devet godina, a tamo je smješten godinu dana nakon što je Mexiku pejotlom si stabilizirao jastvo. A također, pod pritiskom svijeta promijene, osoba čvrstog jastva vrši samoubojstvo, kao što se dogodilu Van Goghu kojega je ubio svijet (masa, čopor i njihov moral koji zahtjeva stalnu promjenu jastva). Stoga ga je Artaud okarakteritzirao Ubijenim samoubojicom. Ali «spoznaj samog sebe» je, čini se, glavna vrlina, budući samospoznajom spoznajemo i one lažne slike o samima sebi, što nam onda ukazuje da smo takve lažne slike stvarali na temelju lažnih informacija dobivenih od okoline koja nam je željela promijeniti jastvo tako da bi mogla manipulirati nama. Danas do manipulacija dolazi najviše iz razloga da bi ljudi postali što veći potrošaći, a jučer je bilo radi toga da bi ljudi bili što veći nacionalisti i tako to, ovisno o kontekstu vremena. |
