Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
27.01.2007., subota
A di su mejdeni?
 U muzeju grada Rijeke 26. siječnja u 22 sata otvorila se izložba “Sound and vision”. Riječ je o izložbi omotnica ploča i CD-a rock i pop glazbe koju su priredili Društvo za istraživanje popularne kulture iz Zagreba, Branko Kostelnik, Vanja Babić i Željko Marciuš. U flajeru kojeg sam dobio na presici piše da su: “Omoti pop i rock glazbe, a posbice oni najartificijelniji, oduvijek privlačili pozornost opublike i stručne kritike. Stoga se mnogi od njih svrstavaju u red vrhunskih ostvarenja suvremene umjetničke scene, a njihovim vrednovanjem i prezentitranjem bave se brojne svjetske galerije i kustosi.” Svakako se slažem s navedenom tvrdnjom, koja se, jasno, prvenstveno odnosi na omotnice Andy Warhola što ih je radio za Rolling Stonese, album Sticky fingers i za grupu Velvet Underground, poznati omot s bananom-peel and see. Zašto o ovome pišem? Omoti ploča su uzrokovale moj interes u muziku, pogotovo Heavy metal, a taj interes ne jenjava niti dan danas. Međutim, taj omot, uzročnik moje “Quest for metal” nije rad nekog priznatog umjetnika, čak niti ne znam tko je autor (na wikipediji piše da se osoba zove Derek Riggs i crtao je Eddya do 1992. godine). Dakle riječ je o omotu ploče “Number of the beast" grupe Iron Maiden. Naime, za vrijeme novogodišnje kupovine u robnoj kući Ri na kraju 1982. godine, šećući se kao dijete od šest godina dućanom s pločama, primjetio sam omotnicu kakvu nikada nisam vidio do tada. Stripovski crtež, pun boja, ali ne nakakvo diznijevsko milo stvorenje, već raščerupani ispečeni demon koji koncima upravlja samim vragom , a oko nijh vatra, dim, munje i neka sitna crna bića (????). Odmah sam htio tu ploču. Ipak, bilo je problema uvjeriti majku da je baš heavy metal bend sa sotonističkom ikonogrfafijom upravo ono što treba razvoju njezina djeteta. No, zbog mojih gnjavljena i ostalih dječjih strategija, popustila je pa sam ploču dobio kao novogodišnji dar uz potpise ostalih članova šire obitelji. Tako sam zavolio metal preko omotnica za ploče i u budučnosti sam mnogo albuma kupio upravo zbog uzbudljivih, demonskih -stripovskih omotnica. Bez obzira što se mnogi posprdno odnose prema metal omotniocama, po mom mišljenju one su jedne od onih koje kod adolescenata, ali i odraslih ljudi (pogotovo fanova SF, fantasy i horor stripova) izazivaju najviše pažnje. Sumnjam da se u ikojem drugom muzičkom pravcu toliko pažnje posvećuje omotnicama i da se albumi kupuju baš zbog omotnice kao što je slučaj kod metala. Možda te omotnice jesu stereotipne (lubanje, đavoli, raspadajući leševi), ali pale! Vrijedi svakako izdvojiti omot albuma Ride the lightnin grupe Metallica, albuma Peace sells but whos buying grupe Megadeth, albuma South of heaven grupe Slayer, Danzg III koju je uredio dizajner Aliena, slavni Giger (između ostalog napravio je omotnicu za Emerson lake i palmer, koji eto nisu metal, ali iznimka potvrđuje pravilo) itd... Stoga, ova izložba će svakako biti uzbudljiva, ali s obzirom na viđeno na flajeru biti će previše općih mjesta u rock omotnicama, od navedenih Stonesa, Velveta, pa do Bowiea, Roxy Musica, dok bi pravi izazov bila izložba metal omotnica. Nakon otvorenja izložbe slijedi nastup riječke grupe Sjekire. Nisu metal, ali oni su jedan od rijetkih bendova sa pjesmama koje se “lijepe” na prvo slušanje. Neka vrsta kombinacije Jon Spencera, Lou Reeda i Sonic Youtha. Bit će zanimljivo vidjeti ih kako buče u prostoru muzeja. Na žalost na izložbi omotnica nije bilo niti jednog omota od Iron Maidena. Općenito su bili zanemareni metal bendovi. Jedina metal omotnica je bila od Motorheada. Također nije bilo prisutno suvremenih omotnica. Ako me sjećanje ne vara najsvježiji omot koji je bio postavljen na izložbi je bio od albuma Nevermind, grupe Nirvana. Postav izložbe je najviše pažnje posvetio zlatnom dobu Rocka, odnosno kraj šezdesetih i cijele sedamdesete. Da, to je samo potvrdilo moje mišljenje da je metal podcijenjen, što je loše budući da su metal bendovi jedni od muzički najvirtuoznijih, a bogami i najšokantniji. Stoga sam zaključio da je metal subverzivniji za društvo od punka, čije su se omotnice (posebice od grupe The Clash) našle tamo. Metal ne voli niti establišment niti underground. Previše je provokativan i za jedne i za druge, zato je metal zakon. Osim toga iognoriranje metal omotnica je nepravedno i iz umjetničkih razloga, jer se jedan od najboljih strip magazina zove upravo "Heavy metal" u kome su djelovali jedni od najboljih strip autora i stil crteža je sličan omotnicama metal bendova. Inače izložba je bila dosta dobra. Omotnice su se skrivale iza staklenih okvira, na TV-u su svirali The Pixies, an u kutu su uživo svirale Sjekira, koje su stišale svoje pjesme do neprepoznatljivosti. Malo su se smekšali, ali i dalje su bili OK. Najviše me se dojmila unutrašnjost omotnice od Hendrixove "Electric ladyland" i jedan od mojih omiljenih omota "Brick by brick" od Iggy Popa. Sve u svemu ...fora. Kraću verziju ovog teksta možete pročitati na svid.blog.hr |
